Download Wolfgang Merkel - Transformacija Politickih Sustava PDF

TitleWolfgang Merkel - Transformacija Politickih Sustava
File Size2.6 MB
Total Pages485
Table of Contents
                            Wolfgang Merkel
Transformacija političkih sustava
	Mirjana Kasapović i Nenad Zakošek
	Copyright © Fakultet političkih znanosti
	Sveučilišta u Zagrebu
	Biblioteka Politička misao
	Svezak 62
	Glavni urednik
	Nenad Zakošek
	Uredništvo
	Davor Boban, Enes Kulenović, Ana Matan, Krešimir Petković, Berto Šalaj, Nenad Zakošek
	Izvršni urednik
	Davor Boban
	Tehnički urednik
	Hrvoje Stančić
	Izdavač
	Fakultet političkih znanosti
	Sveučilišta u Zagrebu
	Za izdavača
	Vlatko Cvrtila
	Predgovor drugom izdanju
	I.	Teorija
		II.	Valovi demokratizacije u 20. stoljeću
	3.2.5.	Konsolidacija demokracije
		III.	Treći val demokratizacije: Južna Europa
		IV.	Treći val demokratizacije: Latinska Amerika
		VI.	Treći val demokratizacije: Istočna Europa
		VII.	Demokratizacija izvana
	2.	Demokracija “kroz” rat?
Literatura
	I. Teorija
	1.1. Demokratski sustavi
	Demokracija nije izum modernog doba. To vrijedi i za teoriju demokracije i za različite pokušaje da se ona ostvari tijekom više od dva tisućljeća ljudske povijesti (Held, 1987; Schmidt, 2006; i dr.). Teorija i stvarnost stekli su toliko različitih normativnih temelja i poprimili toliko konkretnih oblika da je najprije nužno pojmovno objasniti izraz demokracija.
	Riječ demokratia sastoji se od dviju sastavnica - demos (narod) i kratein (vladati) i postoji od sredine 5. stoljeća prije Krista. Demos je tada značio i “svi” (tj. narod, osobito narodna skupština), i “mnogi” (tj. široka masa, odnosno većina u narodnoj skupštini). Pojam demos određuje narod politički, a ne etnički (ethnos). Zbog političke definicije do 20. stoljeća stalno se različito odgovaralo na pitanje tko se ubraja u narod. U atenskoj demokraciji to su bili samo punodobni muški građani, tijekom 18. i 19. stoljeća u nekim naprednim industrijskim zemljama samo muški građani koji su ispunjavali određeni cenzus, a tek su tijekom 20. stoljeća u demos malo-pomalo ubrajane i žene:4 u Njemačkoj 1918, u Velikoj Britaniji 1928, u Francuskoj 1946. i u Švicarskoj 1971.
	U grčkoj antici demokratia je korištena kao istoznačnica isonomiai (otprilike, jednakosti pred zakonom) (Meier i dr., 1972, 823). U atičkoj se demokraciji smatralo da se pravna jednakost najbolje štiti pomoću većine. Polazilo se od toga da se jednakost pred zakonom najdjelotvornije osigurava pomoću političke jednakosti, tj. pomoću vladavine naroda. To je historijska i logička spojnica između isonomiae i demokratiae. Demokracija, dakle, nije bila zamisliva bez uređenja jednakopravnosti državljana. Narodna skupština trebala je biti institucionalno jamstvo i isonomiae i demokratiae.
	U grčkoj se antici vladavinski poredak “demokracije” odnosio na prostorno mali, pregledni “grad-državu”, koji je nedvojbeno bio više grad nego država (Sartori, 1992, 274). Atička demokracija bila je, osim toga, vrlo “ekskluzivna”. Iz sudjelovanja u demokraciji isključivala je robove, meteke i žene. Samo su punodobni muški građani imali pravo politički sudjelovati u zajednici. Kako je antička demokracija bila ekskluzivna i kako je bila ostvarena samo u malim gradskim demokracijama, mogla je poprimiti oblik izravne demokracije u kojoj političko sudjelovanje i političko odlučivanje nisu bili razdvojeni posredničkim predstavničkim gremijima i institucijama. Zakonodavna i izvršna vlast poklapale su se u narodnoj skupštini koja je bila pristupačna svim punodobnim građanima (Meier i dr., 1972, 832; Held, 1987, 21). “Demokracija” je postupno gubila na svojoj isključivosti tek političkim razvojem u 19. i 20. stoljeću sve većim širenjem biračkog prava. Još se glasoviti gettysburški govor Abrahama Lincolna, od 19. studenog 1863, koji demokraciju prikazuje kao “vladavinu naroda, od strane naroda i za narod”, temeljio na ekskluzivnom pojmu naroda koji je, doduše, uključivao muško crnačko stanovništvo, ali je još isključivao žene i  neplatiše poreza. U mnogim zapadnim industrijskim državama biračko je pravo postalo općim tek nedugo prije Prvoga svjetskog rata, a napose poslije 1918. (Schmidt, 2006, 392). Tek se otada može govoriti o modernim, inkluzivnim demokracijama prema prethodno navedenim kriterijima. Dakako, u velikim državama demokracije su odavno izgubile izravni karakter i pretvorile su se u predstavničke sustave liberalne demokracije.
	Na ovome se mjestu ne može opisati ni historijsko ostvarenje demokracije u Sjevernoj Americi i u Europi (Dunn, 1992; Schmidt, 2006), ni njezin teorijski razvoj od Johna Lockea preko Jean-Jacquesa Rousseaua, Charles-Louisa de Secondat, baruna de la Brède et de Montesquieua, Alexisa de Tocquevillea, Johna Stuarta Milla, Josepha Schumpetera, Roberta Dahla ili Jürgena Habermasa (usp. npr. Held, 1987). No već taj kratki niz istaknutih teoretičara demokracije upućuje na lepezu različitih koncepata i modela u kojima se shvaća pojam demokracije. I doista, neprestance se spori o normativnim osnovama važenja i o ostvarivosti jakih i slabih, izravnih i neizravnih, elitnih i participacijskih, proceduralnih ili supstancijalnih modela demokracije. Ta rasprava što se dosad vodila u teoriji demokracije gotovo i nije utjecala na istraživanje transformacije (Merkel, 1996b, 33). Posljednjih se godina nova debata o „kvaliteti demokracije“ raširila unutar komparativnog istraživanja demokracije i transformacije (Merkel, Puhle i dr., 2003; Merkel, Puhle i dr., 2006; Lauth, 2004; Bertelsmann Stiftung, 2004; Morlino, 2004). Ipak, već od sedamdesetih godina 20. stoljeća postoje manje ili više uspješna mjerenja demokratske kvalitete političkih režima, poput Freedom Housea, Polity I-IV i Bertelsmannova transformacijskog indeksa (BTI) (Freedom House od 1972; Vanhanen, 1989; Gurr i dr., 1990; Jaggers i Gurr, 1995; Bertelsmann Stiftung 2004; sažetak u: Lauth, 2004, 297; Schmidt, 2006, 389. i d.).
	1.1.1. Poliarhije
	Premda su različiti sadržaji i oblici demokracije nadasve važni za socijalno-kulturnu primjerenost, izglede i domet demokratizacije u sklopu transformacije sustava, najprije treba poći od minimalne definicije demokracije. Ona konkretizita naših šest kriterija što su prethodno navedeni, ali ostaje dostatno selektivna da bi se razlikovali autokratski i demokratski sustavi. Iz te minimalističke perspektive, američki istraživač demokracije Robert Dahl navodi dva elementarna, međusobno povezana, definicijska obilježja demokracije: mora se zajamčiti otvoreno natjecanje za političke dužnosti i vlast i istodobno dostatan prostor za političku participaciju svih građana. Dahl (1971, 5) to jezgrovito naziva “public contestation and the right to participate“ (javnim osporavanjem i pravom na participaciju, nap. prev.). No kako bi se u nekoj demokratskoj zajednici zajamčio nužan stupanj odgovornosti vlasti prema preferencijama jednakih građana, moraju im prema Dahlu (1971, 2) biti otvorene i tri sljedeće mogućnosti:
	mogućnost da oni oblikuju svoje preferencije,
	mogućnost da svoje preferencije pojasne sugrađanima i vlasti pojedinačnim i kolektivnim djelovanjem,
	dužnost vlast da jednako vrednuje sve preferencije, neovisno o njihovu sadržaju i podrijetlu.
	
	To su, kako ističe i sam Dahl, samo “nužni”, ali ne i “dovoljni” uvjeti demokracije. Stoga ih mora osigurati osam institucional­nih jamstava:
	sloboda udruživanja i koaliranja,
	pravo na slobodno iskazivanje mišljenja,
	pravo da se bira (aktivno biračko pravo),
	pravo da se bude biran na javne dužnosti (pasivno biračko pravo),
	pravo političkih elita da se natječu za glasove i potporu birača;
	postojanje alternativnih, pluralističkih izvora informiranja (sloboda informiranja),
	slobodni i pošteni izbori,
	institucije koje politiku vlasti čine ovisnom o glasovima birača i ostalim oblicima izražavanja preferencija građana.
	Proizlazi da iz Dahlovih minimalnih kriterija nije eksplicitno očita podjela vlasti, koju je Locke (1689, O vladavini, pogl. XII) prvi put tematizirao, a Montesqueiu izdiferencirao (1748, O duhu zakona, knj. 11, pogl. 5). Ona je samo implicitno istaknuta u osmoj točki. U svojemu kasnijem, blago modificiranom, modelu poliarhije Dahl (1989) briše tu osmu točku bez nadomjestka. U svojemu drugom kriteriju o “strukturi vladavine” istaknuo sam točku o podjeli vlasti, a osobito o kontroli i ograničenju vlasti, kao važnu razdjelnicu između autokratsko-monističkih i demokratsko-pluralističkih sustava. Time ne tvrdim da u svakoj demokraciji zakonodavna i izvršna vlast moraju biti potpuno odvojene. U suvremenim demokracijama takvu klasičnu podjelu vlasti nalazimo, približno, samo u predsjedničkim sustavima vlasti u SAD-u (Steffani, 1979) i (djelomice) u Latinskoj Americi. U parlamentarnim sustavima vlasti (Beyme, 1970, 1999), poput onih u Velikoj Britaniji i SR Njemačkoj ili čak u konkordancijskoj demokraciji u Švicarskoj (Lijphart, 1999, 31. i d.), granice između izvršne i zakonodavne vlasti de facto su vrlo nejasne. Institutom referenduma i radikalnom federalizacijom, osobito u Švicarskoj, institucionalizirane su jasne instancije izravne demokracije (referendum) i vertikalne instancije (federalizam) međusobnog ograničavanja i kontrole vlasti. Što se tiče sudaca i sudova, sudbena vlast u svim je demokratskim sustavima uvelike neovisna o izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. Kontrola vlasti postoji, prema tome, i u parlamentarnim sustavima vlasti.
	Imamo, dakle, posla s modernim sustavima liberalne demokracije s različitim institucionalnim aranžmanima koji se tiču horizontalne i vertikalne podjele vlasti, kao i s mješovitim odnosom između izravnih demokratskih i predstavničkih postupaka odlučivanja. Razdjelnica u odnosu prema autokratskim sustavima – osim malobrojnih “mješovitih sustava” - može se povući pomoću šest kriterija razlikovanja što sam ih prethodno naveo i pomoću osam Dahlovih minimalnih institucionalnih jamstava. Samo ako su oni zajamčeni, politički sustavi ispunjavaju opće obilježje demokracija: naime, načelnu neizvjesnost rezultata političkih odluka. Američki politički znanstvenik Adam Przeworski (1991, 13) dosljedno definira demokraciju kao “a system of ruled open-endedness, or organized uncertainty”. Demokracija se, dakle, mora shvatiti kao institu­cionalizirani sustav pravila o preradi društvenih sukoba u kojemu jedna vlast, jedna institucija ili jedan akter ne smije određivati ili kontrolirati rezultate političkih odluka. Rezultati političkih odluka u demokracijama nisu, kao u autoritarnim i totalitarnim sustavima, određeni ex ante, nego nastaju kao rezultanta djelovanja konkurentskih političkih snaga. Politička se djelovanja ograničuju i donekle kanaliziraju pomoću a priori (većinom u ustavu) utvrđenih i demokratski legitimiranih proceduralnih pravila i institucija.
	Ako se politički sustavi smjeste na kontinuum koji se proteže od idealne demokracije do potpunog totalitarizma, na njega se ne mogu unijeti samo dva temeljna tipa: demokracija i autokracija. Na toj se osi i demokracija i autokracija opet mogu podijeliti na podtipove: autokracija na autoritarne i totalitarne režime, s jedne, a demokracija na poliarhiju i defektnu demokraciju, s druge strane. Idealna demokracija pritom ostaje utopijski idealni tip, kao uostalom i potpuni totalitarizam. Poliarhija, doslovce “vladavina mnogih”, označuje, prema Robertu Dahlu (1971), svojemu pojmovnom začetniku u modernoj teoriji demokracije, prosječan tip demokracija koje stvarno postoje. Ona je udaljena od “idealne demokracije”, ali ne ukazuje na rastuće defekte, budući da je u njoj ostvareno osam institucionalnih jamstava pluralističke vladavine mnogih, koja je isfiltrirao Dahl (Merkel, Puhle i dr., 2003; Croissant i Merkel, 2004).
	Dahlov koncept poliarhije postao je referentni model u istraživanju transformacije. No deset godina nakon vrhunca trećeg vala demokratizacije (1995) postalo je jasno da su se mnoge nove demokracije mogle, doduše, označiti kao dahlovske poliarhije, ali da su izražavale sve veće normativne i funkcionalne nedostatke. Analitička slabost Dahlova modela poliarhije sastoji se u tome što su iz njega koncepcijski isključene jamstvene dimenzije horizontalne kontrole vlasti i pravne države koje su za demokraciju životno važne. Prema Dahlovim kriterijima, Rusija, Turska ili Venezuela morale bi se 2006. godine označiti kao poliarhije. Tako bi se našle u istoj skupini režima kao i Švedska, Francuska ili Švicarska. Proliferacijom hibridnih režima i defektnih demokracija na tragu trećeg vala demokratizacije, Dahlov je koncept izgubio mnogo empirijsko-analitičkog sadržaja. Sljedeći model “usidrene demokracije” nastoji nadoknaditi taj analitički nedostatak.
	(C) Građanska prava na slobodu
	Parcijalne režime A i B treba dopuniti građanskim pravima na slobodu i zaštitu. I prije institucionalizacije međusobne kontrole vlasti, ona čine središnji kamen temeljac pravne države u usidrenoj demokraciji. Kao “negativna” prava na slobodu u odnosu prema državi, građanska prava na slobodu dotiču pitanje dometa vlasti, odnosno pretenzije na opseg vlasti. To su prava koja su u demokracijama pravne države izuzeta iz odluka većine. Kad ne bi bilo tako, većinske demokracije brzo bi se pretvorile u tiranije većine (Tocqueville, 1835). Izvršnoj i zakonodavnoj vlasti moraju se postaviti prepreke koje sprječavaju da se pomoću ovlasti demokratske većine potčinjavaju pojedinci, skupine ili politička opozicija. Prava na slobodu tako štite elementarni, temeljni uvjet života državljana uopće (Jelin, 1995; Linz i Stepan, 1996, 10). Pojedinačna prava na zaštitu jamče pravnu zaštitu života, slobode i vlasništva, ona jamče zaštitu od nepravednog uhićenja, egzila, terora, progona ili nedopuštenog miješanja u privatni život. To implicira da su jednak pristup pravu i jednak postupak pred zakonom shvaćeni kao temeljno građansko pravo.10 Temeljna građanska prava ograničuju cirkularne tokove moći u većinskoj demokra­ciji i tako, prividno paradoksalno, pridonose “demokratizaciji demokracije” (Offe, 2003).
	(D) Podjela vlasti i horizontalna odgovornost
	Kao četvrti konstitutivni parcijalni režim demokracije u pravnoj državi razmatramo podjelu vlasti i “horizontalnu odgovornost” što je institucionalizirana posredstvom nje. Pod horizontalnom odgovornošću mislimo, poput O’Donnella (1994, 61), na to da se izabrani dužnosnici kontroliraju preko mreže razmjerno samostalnih institucija i da u njezinoj ustavno definiranoj sferi utemeljuju svoje zakonito djelovanje. Institucionalizacija horizontalne odgovornosti državnih vlasti uklanja središnji kontrolni nedostatak što ga ostali parcijalni režimi ostavljaju otvorenim u temeljnoj konstrukciji demokracije. Horizontalna odgovornost vlasti tiče se pitanja strukture vladavine i izražava zakonitost djelovanja vlasti i njezino preispitivanje posredstvom kontrole vlasti u smislu uravnotežene međusobne ovisnosti i samostalnosti zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti.
	Na taj se način responzivnost i odgovornost vlasti ne osiguravaju  samo punktualno izborima, nego i stalno, posredstvom ustavnih vlasti koje se međusobno kontroliraju i ograničuju, čime se osobito ograničuje obavljanje izvršne vlasti (Maus, 1994; Beetham i Boyle, 1995, 66. i d.). To pretpostavlja, prije svega, neovisnu i funkcionalno sposobnu sudbenu vlast, koja omogućuje pravnu kontrolu (judical review) akata izvršne i/ili zakonodavne vlasti (Reitz, 1997, 113. i d.). Američko, britansko i njemačko shvaćanje prava suglasno je o tome da je taj aspekt podjele vlasti neizostavan element demokracije u pravnoj državi.
	(E) Učinkovito vladanje vlasti
	Peti parcijalni režim naglašava nužnost da izabrani predstavnici doista budu  oni koji vladaju. Kriterij učinkovita vladanja vlasti zadobiva pridjev koji se u etabliranima, ali ne i u novim, demokracijama smatrao razumljivim samim po sebi (Karl i Schmitter, 1991, 81; Collier i Levitsky, 1997, 442. i d.). Akteri, kao što je vojska ili ostali moćni akteri koji nisu podređeni demokratskoj odgovornosti, nemaju (posljednju) vlast raspolaganja određenim područjima politike ili područjima unutar države. To se tiče takozvanih rezerviranih domena politike nad kojima vlada, odnosno zakonodavna vlast, ne raspolaže dostatnom ovlašću u odlučivanju, ali i posebne problematike nezadovoljavajuće civilne kontrole nad vojskom i policijom (Valenzuela, 1992; Loveman, 1994; Morlino, 1998, 71. i d.). Učinkovito vladanje vlasti demokratskih autoriteta nužna je implikacija usidrene demokracije. To je osobito jasno u mnogim mladim demokracijama u Latinskoj Americi, Istočnoj, Južnoj i Jugoistočnoj Aziji, gdje vojska još ima djelomice samostalne domene u vanjskoj i sigurnosnoj politici koje nisu spojive sa “smislenim” demo­kratskim izborima.
	Tablica 2. još jednom prikazuje pet parcijalnih režima i najvažnije unutarnje elemente koji ih konstituiraju. Radi empirijskih analiza potonji se mogu još više izidferencirati kao “ispitni kriteriji” kako bi se komparativno analiziralo respektivno stanje konkretne demokracije.
		Tablica 2: Dimenzije, parcijalni režimi i kriteriji usidrene demokracije
	I.	Vertikalna dimenzija legitimacije i kontrole vlasti
	A. Izborni režim
	Aktivno biračko pravo
	Pasivno biračko pravo
	Slobodni i pošteni izbori
	Izabrani nositelji mandata
	B. Prava na političku participaciju
	Sloboda mišljenja, tiska i informiranja
	Sloboda udruživanja
	Građansko društvo
	II.	Dimenzija liberalne pravne i ustavne države
	C. Građanska prava na slobodu
	Pojedinačna prava na zaštitu od državnih i privatnih aktera
	Jednako postupanje pred zakonom
	Slobodan i jednak pristup sudovima
	D. Horizontalna odgovornost
	Kontrola vlasti
	Horizontalna odgovornost
	III.	Dimenzija kontrole agende
	E. Učinkovito vladanje vlasti
	Izabrani nositelji mandata sa stvarnom moći oblikovanja
	Nepostojanje “rezerviranih domena”
	Nepostojanje protuustavnih veto sila
	Unutarnja usidrenost
	Opisani parcijalni sustavi mogu potpuno razviti svoj utjecaj na demokraciju samo ako su međusobno “usidreni”. Međusobna usidrenost znači obavljanje komplementarno nužnih “dostavnih usluga” za neki drugi parcijalni režim, kao što parcijalni režimi B (prava na političku participaciju) i C (građanska prava na slobodu) čine za parcijalni režim A (demokratski izbori) ili kao što druge parcijalne režime sprječavaju da uzurpirajuće presegnu u granične sfere, kao što to, među ostalim, jamče parcijalni režimi C, D i E.
	Demokraciju stoga ne treba shvaćati kao jedinstven režim, nego kao sklop parcijalnih režima (Schmitter, 1997, 243). Demokracija se, doduše, može dezagrerirati na spomenute parcijalne režime, ali oni su u međusobnom odnosu i svaki podliježe funkcionalnim imperativima ostalih parcijalnih režima. Navlastita logika jednoga parcijalnog režima ne ukida se, istina, tim usidrenjem, ali se sprječavaju uzurpirajuća presezanja koja štete demokraciji. Posrijedi je, dakle, uzajamno usidrenje pojedinih demokratskih institucija u ukupni splet institucionalnih parcijalnih režima što demokraciju čini funcionalnom i otpornom.
	Raščlanjenje parcijalnih režima jasno pokazuje da usidrena demokracija pravne države normativno nadilazi izbornu demokraciju, ali i Dahlovu poliarhiju. Diferenciranje parcijalnih režima ima i znatnu analitičku prednost. Prvo, ono omogućuje preciznije lociranje defekata u konkretnoj demokraciji. Drugo, omogućuje da se usporedbom zemalja uoče specifična gomilanja defekata unutar određenih parcijalnih režima u demokraciji. Treće, omogućuje da se sustavno prati kako defekti u jednome parcijalnom režimu inficiraju druge parcijalne režime, što potkopava demokratsku logiku i uzrokuje puzajuću autokratizaciju, unatoč periodičnom održavanju pluralističkih izbora.
	Vanjska usidrenost
	Svaka je demokracija kao cjeloukupni režim usidrena u okolinu. Ona okružuje, omogućuje i stabilizira demokraciju, odnosno sprječava je ili destabilizira. Njezino oštećenje ili nedovoljna razvijenost često povlači za sobom defekte i destabilizacije same demokracije. Te usidrujuće karike jesu okolina predstavničke demokracije. One su uvjeti mogućnosti ili nemogućnosti, one poboljšavaju ili pogoršavaju kvalitetu demokracija u pravnoj državi, ali nisu određujuće sastavnice same demokracije. Najvažnije vanjske karike usidrenja jesu: društveno-ekonomski kontekst, civilno društvo, međunarodna i regionalna integriranost (usporediti sliku 2).
	Društveno-ekonomski kontekst
	Lipset (1959; 1981, 31) je pregnantno definirao locus classicus veze između stupnja društveno-ekonomskog razvoja i sposobnosti nekoga društva za demokraciju: “The more well-to-do a nation, the greater the chances that it will sustain democracy”. Veza između privrednog razvoja i sposobnosti za demokraciju uvijek se statistički ispitivala, te se pokazala izvanredno stabilnom (usporediti, među ostalim, Cutright, 1963; Dahl, 1971; Vanhanen, 1984, 1990; Lipset i dr., 1993; Moore, 1995; Welzel, 1996; Przeworski i dr. 2000). Premda su grubi mjerni pokazatelji (društveni bruto proizvod po glavi stanovnika; izborna demokracija) povremeno s pravom kritizirani (Lauth, 2004),  dobro razvijena i prospe­rirajuća privreda neosporno je važna za demokraciju.
	Razvijena privreda koja sprječava krajnju bijedu, pluralizira društvenu strukturu, te pridonosi tome da se materijalni i kognitivni resursi društva ne raspodjeljuju eklatantno nejednako i nepravedno jest zaštitnik demokracije i obično pridonosi kvaliteti pravne države i participacije u demokratskoj zajednici. Vrijedi i obratno: nedovoljna razvijena privreda i krajnje nejednaka raspodjela materijalnih i kognitivnih resursa štete stabilnosti i kvaliteti demokracija u pravnoj državi.
	Civilno društvo
	Uvjerenje da razvijeno civilno društvo pridonosi snazi demokracije ima dugu tradiciju. Oslanja se na važne argumente što su u političkoj filozofiji ranoga novog vijeka razvijani od Johna Lockea preko Montesquieua, Alexisa de Tocquevillea do Ralfa Dahrendorfa, Roberta Putnama i Jürgena Habermasa. Na ovom mjestu treba samo navesti pet najvažnijih središnjih argumenata koji istodobno označuju središnje funkcije teorije demokracije:11
	zaštita od samovolje države (Lockeova funkcija),
	ravnoteža između autoriteta države i civilnog društva (Montesquieuova funkcija),
	škola demokracije (Tocquevilleova funkcija),
	proizvodnja socijalnog kapitala (Putnamova funkcija),
	javnost i kritika (Habermasova funkcija).
	Historijski najuspješnijim međunarodnim, odnosno regionalnim usidrenjem demokracija pokazala se Europska Unija (EU), odnosno Europska zajednica za ugljen i čelik (EZUČ), Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska Zajednica (EZ) kao njezine prethodne organizacije. Rana integracija SR Njemačke i Italije 1951. godine u Europsku zajednicu za ugljen i čelik, te primanje postautoritarnih režima Grčke, Španjolske i Portugala u Europsku zajednicu osamdesetih godina stabilizirali su mlade demokracije, kao što su nakon 1989. potaknuli punu demokratizaciju istočnoeuropskih država pristupnica. Kombinacija inte­resne zajednice tržišne privrede i demokratske vrijednosne zajednice čini Europsku Uniju dosad jedinstvenim modelom u cijelom svijetu. Ni ASEAN, ni MERCOSUR, ni NATO nemaju usporediv učinak, budući da se nisu obvezali – ili to nisu učinili na jednak način – načelu demokratskih vrijednosti. Uključenost u OUN i njezine podorganizacije dosad se pokazala umnogome nevažnom za uspostavu i stabilizaciju pravne države i demokracije. Usidrenost u međunarodne i regionalne organizacije posebno je poticajna za demokraciju onda kada nadilazi čiste ekonomske ili sigurnosno-političke interese te članstvo vezuje za načela demokracije i pravne države. Nijedna važna međunarodna organizacija nije to učinila na jednak način kao Europska Unija (Kneuer, 2006).
	Što su gušća, konsolidiranija i otpornija “vanjska” usidrenja središnjih režima demokracije, to su unutarnji parcijalni režimi demokracije nedohvatljiviji vanjskim prijetnjama. Što je međuovisnost parcijalnih režima bolje institucionalizirana, što je jača suradnja među akterima tih režima i što su veći prihvaćenost i uvažavanje te međuovisnosti, to je demokratskiji cijeli politički režim. Vrijedi i obratan zaključak: što su vanjska usidrenja slabija, što su manji uvažavanje i suradnja među akterima parcijalnih režima, to više imamo posla s defektnim demokracijama s onu stranu autokratskih režima.
	1. 1. 3. Defektne demokracije
	Enklavna demokracija. Ako “veto sile” – vojska, gerila, milicija, poduzetnici ili veleposjednici, multinacionalni koncerni – izvuku određene političke domene iz dohvata demokratski legitimiranih predstavnika, nastaje poseban sindrom iskrivljene tvorbe vlasti. Enklavna je demokracija ponajprije regionalno specifičan tip Latinske Amerike i Jugoistočne Azije, jer vojska preuzima veto ulogu u politici. U Istočnoj Europi ili Srednjoj Aziji to je rijedak tip (249. i d.).
	Neliberalna demokracija. U nepotpunoj ustavnoj i narušenoj pravnoj državi neliberalne demokracije ograničena je kontrola izvršne i zakonodavne vlasti od strane treće vlasti. Slab je obvezujući učinak ustavnih normi na djelovanje vlade i na zakonodavstvo. Prava pojedinca na građansku slobodu i zaštitu djelomice su suspendirana ili još nisu etablirana. Neliberalne demokracije obilježuju narušavanja dimenzije pravne države, koja pogađaju navlastitu srž liberalnog samorazumijevanja, naime jednaku slobodu svih pojedinaca. Neliberalna je demokracija najčešći tip defektne demokracije. Susreće se u svim regijama svijeta (261. i d.).
	Delegativna demokracija. U delegativnoj je demokraciji kontrola izvršne vlasti od strane zakonodavne i treće vlasti ograničena. Slab je obvezujući učinak ustavnih normi na djelovanje vlade. Narušene su kontrole podijeljenih vlasti, koje su funkcionalnim demokracijama potrebne kako bi održale uravnoteženim lanac političkog predstavništva. Vlade, koje većinom vode karizmatični predsjednici, zaobilaze parlament, utječu na pravosuđe, narušavaju načelo legalnosti, potkopavaju kontrolu vlasti i jednostrano pomiču odmjerenu ravnotežu vlasti u korist (predsjedničke) izvršne vlasti.13
	Uzroci
	Ne može se izlučiti jedan premoćan čimbenik koji bi slovio kao primarni uzrok nastanka sve većih defekata u mladim demokracijama (Merkel, Puhle i dr., 2003, 187. i d.). Uglavnom su postojale posebne kombinacije više uzroka koji su određenim akterima pružali posebne prigode da uzurpiraju vlast, suspendiraju norme ili da zaobiđu kontrole koje ograničuju vlast. Ovdje se ne može prikazati ta posebna sveza između struktura i djelovanja aktera (Merkel, Puhle i dr., 2003, 2006). Stoga rezultate naših istraživanja treba hipotetski sažeti za svaki od najvažnijih skupova uzroka. U obzir su uzeti: put i razina modernizacije, privredna konjunktura, socijalni kapital i civilno društvo, stvaranje države i nacije, tip prethodnoga autoritarnog režima, vrsta tranzicijskog modusa, političke institucije i okvirni međunarodni uvjeti.
	Put modernizacije. Vjerojatnost nastanka demokratskih defekata veća je ako društveno-ekonomska modernizacija neke zemlje slijedi polumoderni put koji proizvodi eklatantne neravnoteže u moći i posjedničke klase koje demokraciju shvaćaju kao prijetnju svojim privrednim i političkim interesima.14
	Razina modernizacije. Veće je vjerojatnost nastanka defektne demokracije što je niža razina društveno-ekonomskog razvoja i što je nejednakija raspodjela društvenih resursa. Asimetrična raspodjela ekonomskih, kulturnih i kognitivnih resursa potiče eklatantno nejednaku raspodjelu resursa političkog djelovanja i moći među političkim akterima i otežava ostvarenje standarda pravne države i demokracije.15
	Privredna konjunktura. Ekonomske krize nude situacijske poticaje za institucionalizaciju defekata u nekonsolidiranim demokracijama. One su često razdoblja posebnih ovlasti i uredbi iz nužde, napose u predsjedničkim i polupredsjedničkim sustavima vlasti,16 koje često prelaze ustavne granice i učvršćuju se i izvan akutnoga izvanrednog stanja.
	Socijalni kapital. Vjerojatnost nastanka defektnih demokracija povezana je s vrstom i opsegom socijalnog kapitala što je historijski akumuliran u nekom društvu. Socijalni kapital koji se pojavljuje u etnički ili vjerski segmentiranom obliku pogoduje nastanku demokratskih defekata.  Socijalni kapital u “Tocquevillevoj ili Putnamovoj varijanti”, koja premošćuje etnička i vjerska segmentiranja u nekom društvu, suprotstavlja se ekskluzivnim ili neliberalnim tendencijama.
	Civilno društvo. Slabo povjerenje među osobama otežava izgradnju dobro institucionaliziranog sustava političkih stranaka, udruženja i asocijacija civilnog društva. Tako nedostaju važni posrednički oslonci za priznavanje političkih i osiguranje građanskih prava. U okolini takve političke kulture  nastanak karizmatično-populističkih obrazaca odlučivanja u izvršnoj vlasti u defektnim demokracijama vrlo je obećavajući put ka alternativnom stvaranju suglasnosti.
	Stvaranje nacije i države. Uvjeti za razvoj liberalne demokracije bez opterećujućih defekata posebno su loši ako je transformacija opterećena neriješenim krizama identiteta ili državnosti političke zajednice. Secesionističke težnje ili diskriminacije manjina narušavaju nužne standarde prava građana na slobodu i političku participaciju.
	Tip prethodnoga autoritarnog režima. Što su totalitarni, posttotalitarni, sultanistički ili novopatrimonijalni režimi bili dulje institucionalizirani i/ili što su dulje obilježavali političke kulture društva, to su vjerojatniji defekti u demokraciji koja ih nasljeđuje. Takva društva tendiraju tome da izvršna vlast  zaobilazi kontrole vlasti i da se primjena “delegativnih” praksi vlasti nagrađuje  premijama u izbornoj areni.
	Modus tranzicije. Što je inkluzivniji konstitutivni kompromis elita (elite settlement) neposredno nakon promjene sustava (o tome u pogl. 5.1), to važni akteri jače prihvaćaju i štite nova demokratska pravila igre. Što elite više poštuju nove demokratske institucije, to im brže raste potpora stanovništva kojom se legitimira sustav.
	Političke institucije. Što je obrazac interakcije elita i stanovništva jače obilježen klijentelizmom, patrimonijalizmom i korupcijom, to nove “formalne” institucije teže razvijaju važeću i normativnu snagu. Neformalne institucije prijete da slome, preoblikuju i potisnu funkcionalne kodove formalnih, demokratski legitimiranih institucija. Na bitnim područjima odlučivanja demokracija onda funkcionira u skladu s nelegitimnim, neformalnim institucijama i pravilima koja protuslove nosivim načelima demokratske pravne države.
	Međunarodna i regionalna uključenost. Ondje gdje nema regionalnih mehanizama (primjerice, Europske Unije, Vijeća Europe) za zaštitu institucija liberalne demokracije ili ondje gdje su oni slabi, širi je prostor za djelovanje vlada koje ih narušavaju, jer su oportunitetni troškovi takva djelovanja znatno niži.
	Defektne demokracije nipošto nisu nužno prijelazni režimi. One mogu uspostaviti stabilan odnos sa svojom okolinom, a znatni dijelovi stanovništva mogu na njih gledati kao na prikladan odgovor na krajnje gomilanje problema u postautokratskim demokracijama. To se ponajprije događa u društvima s niskom razinom obrazovanja, te s klijentelističkim i patrimonijalnim strukturama.
	1.2. Autokratski sustavi
	Već sam obrazložio zašto se autoritarni i totalitarni sustavi mogu međusobno razlikovati kao podtipovi autokracije. Polazeći od toga najprije ću izložiti neka zajednička obilježja autoritarnih i totalitarnih poredaka vladavine, da bih potom još jedanput označio razlike između autoritarnih i totalitarnih sustava vladavine.
	Oslanjajući se na Opći nauk o pravu (1925) Hansa Kelsena, svi se nedemokratski politički sustavi mogu nazvati autokracijama. Zbog pojmovne jasnoće pojam autokracija pretpostavljam, kao i Kelsen, izrazu “diktatura”. U republikanskom Rimu diktatura je bila vremenski ograničeno, ali stvarno neograničeno izvanredno stanje (Merkel, 2007a). U toj ustavnoj diktaturi diktator nije mogao sam ni proglasiti ni produljiti izvanredno stanje. Taj su republikanski ustavni institut naposljetku razorili Sulla i Cezar. Carl Schmitt (1920, 1964) pravno precizno razlikuje “komesarsku” i “suverenu” diktaturu još u 20. stoljeću. Poslije je “diktatura” postala, pa i u anglosaksonskoj uporabi kao dictatorship, opći pojam za gotovo sve nedemokratske oblike vladavine. Time je tipološki pojam “diktatura” izgubio analitičku oštrinu. U sustavnoj tipologiji vladavina pojmu dikatature treba pretpostaviti obuhvatniji, ali ipak preciznije definiran pojam autokracije. U autokracijama su rezultati političkog odlučivanja manje otvoreni nego u demokracijama, a pravila odlučivanja često nisu a priori utvrđena. Autokracije su takve zato što im nedostaje demokratska legitimacija. Autokratski politički sustavi nisu time, dakako, nipošto zadovoljavajuće definirani, a kamoli da su tipološki određeni različiti oblici njihova pojavljivanja. Stoga želim još jedanput, a na temelju šest kriterija što sam ih uvodno prikazao u pogl. 1.1. o demokratskim sustavima, precizno pojasniti kad se politički sustavi mogu nazvati autokratskima.
	Legitimacija vlasti. O autokratskim sustavima može se govoriti kad se politička vlast ne temelji na načelu narodne suverenosti nego zahtijeva poslušnost i sljedbeništvo, pozivajući se na opće mentalitete ili “objektivno istinite svjetonazore”.
	Pristup vlasti. O punoj demokraciji ne može se govoriti ako je zbog etničkih, vjerskih, rodnih motiva i/ili motiva političke vlasti ograničeno ili čak ukinuto aktivno ili pasivno biračko pravo za političke dužnosti. To vrijedi i ako se odlukom izvršne vlasti određene stranke isključe iz kandidature.
	Monopol vlasti. O autokratskim se režimima govori kad monopol državne vlasti nije pod kontrolom demokratski legitimiranih institucija i kad akteri koji nisu demokratski legitimirani prisvajaju monopol nad državnom vlašću i silom.
	Struktura vlasti. O autokratskim režimima moramo govoriti kad nema  ograničenja vlasti i uzajamne kontrola vlasti, te kad su vlasti monistički koncentrirane u izvršnoj vlasti. To napose vrijedi onda kada neovisni sudovi (ponajprije upravni sud, eventualno i ustavni sud) ne mogu preuzeti kontrolu nad državnom primjenom normi, te su sudovi prisiljeni izricati političke presude. Ograničenje i kontrola vlasti “autokratski” su ukinuti i onda kada je zakono­davnoj vlasti, de iure ili de facto, uskraćen odlučujući utjecaj na zakonodavstvo.
	Pretenzija na opseg vlasti. O autokratskom sustavu vlasti može se govoriti kad su povrijeđena ili čak stavljena izvan snage ljudska odnosno temeljna građanska prava, te kad su ona stavljena na raspolaganje državnoj izvršnoj vlasti kako bi svoj zahtjev da vlada uvelike proširila i na svakidašnji život građana. Što je pretenzija da se vlada, u smislu kontrole nad društvom i individualnom sferom, opsežnija, to politički sustav više tendira ka polarnom tipu totalitarizma (slika 1).
	Način vladanja. O autokratskoj se vladavini mora govoriti kad stvaranje i primjena pravnih normi ne poštuju načela koja su primjerena ustavu i pravnoj državi, te kad oni koji vladaju ostvaruju svoje pretenzije za vlašću nad onima kojima vladaju samovoljno, nezakonito, represivno ili čak teroristički.
	Uzimajući u obzir navedenu problematiku, u nastavku želim najprije razviti tipologiju autoritarnih sustava. Potom ću iz kritičkog pregleda rasprave o totalitarizmu ponuditi prijedlog tipologije totalitarnih režima koji se reflektira u društvenim znanostima.
	1.2.1. Autoritarni sustavi
	Najutjecajniju definiciju autoritarnih sustava u političkoj znanosti dao je Juan Linz (1975, 1985, 2000). Prema njemu, autoritarne sustave razlikuju od demokratskih i totalitarnih sustava ponajprije tri obilježja (1985, 62):
	U autoritarnim je sustavima politički pluralizam ograničen nasuprot načelno neograničemu pluralizmu u demokracijama i monizmu u totalitarnoj vladavini.
	Ne legitimiraju se svjetonazorom koji obuhvaća sva područja života, kao totalitarni sustavi, nego posezanjem za pojedinačnim vrijednostima i “mentalitetima”, kao što su patriotizam, nacionalizam, unutarnja i vanjska “nacionalna sigurnost” ili društveno-ekonomska modernizacija.
	Politička je participacija ograničena, a društvo demobilizirano (osim u početnoj fazi autoritarne vladavine); nasuprot tome, totalitarne sustave obilježuje trajna, odozgo inscenirana, kontrolirana i ritualizirana mobilizacija.
	Linzovo razgraničenje autoritarnih i totalitarnih sustava izvanredno je utjecajno, povijesno informirano, ali nije politološki dostatno sustavno. Ono, naime, ne navodi precizna kriterije za to kad pluralizam nije samo ograničen nego je i stvorio mjesto monizmu, kad društvo slovi kao demobilizirano, a kad kao mobilizirano. No tri Linzova obilježja ponajprije ne  nude sustavna mjerila prema kojima bi se mogli definirati pojedini podtipovi autoritarnih sustava. Linzova tipologija autoritarnih režima pokazuje da je, doduše, sastavljena na temelju velikog znanja o autoritarnim oblicima vladavine u povijesti, ali ne dokazuje strogu sustavnost. Linz tako razlikuje:
	birokratsko-vojne režime (kriteriji: nositelji vlasti, struktura vlasti),
	korporativističko-autoritarne režime (kriteriji: struktura vlasti, način vladanja),
	mobilizirajuće autoritarne režime (kriterij: način vladanja),
	poslijekolonijalne autoritarne režime (kriterij: naslijeđe vladavine),
	rasne i etničke “demokracije” (kriteriji: isključenost iz vlasti, nositelji vlasti),
	nepotpune totalitarne i predtotalitarne režime (kriterij: razvoj vladavine),
	posttotalitarne autoritarne režime (kriterij: razvoj vladavine).
	Koliko god se plauzibilnima mogu opisati određeni tipovi “realnih” sustava što ih je odredio Juan Linz, toliko se pokazuju nesustavnima kao “idealni tipovi”. Prevelik broj implicitnih kriterija klasifikacije, što sam ih stavio u zagrade (šest kriterija uz sedam tipova), narušava potrebni minimalizam u izboru kriterija klasifikacije. U nastavku bih se stoga ograničio na jedan jedini, primarni definicijski kriterij, naime na ideološki zahtjev za legitimiranjem vlasti. I tu slijedim Maxa Webera, koji ukazuje na to da su društveno djelovanje i društveni odnosi ponajprije usmjereni na predodžbu o legitimnom poretku. “... Prema tome, svrhovito je razlikovati vrste vladavine prema njihovu tipičnom zahtjevu za legitimacijom” (Weber, 1972, pogl. 3, 122).  Promatrajući povijesnu stvarnost 20. stoljeća, uzimam u obzir slijedeće tipične oblike legitimacije autoritarne vladavine: komunizam, fašizam, “militarizam”, korporativizam, rasizam, modernizaciju, religiju, dinastiju. Ti se oblici legitimacije nipošto međusobno ne isključuju. Autoritarni su vlastodršci obično koristili neku kombinaciju tih oblika. I komunističke i vojne diktature mogu unijeti u katalog obrazloženja svog zahtjeva za vlašću modernizaciju društva. To vrijedi i za korporativističko-autoritarne režime, koji svojoj primarnoj legitimaciji vlasti većinom dodaju i umjerene fašističke ideologeme. Za terminološko označavanje tipova autoritarnih režima u nastavku ću ipak koristiti samo jednu, i to dominantnu, legitimacijsku ideologiju. Tako dolazim do devet temeljnih tipova autoritarne vladavine u 20. stoljeću:
	komunistički autoritarni partijski režimi,
	fašistički autoritarni režimi,
	vojni režimi,
	korporativistički autoritarni režimi,
	rasistički autoritarni režimi,
	modernizacijski autoritarni režimi,
	teokratski autoritarni režimi,
	dinastijski autoritarni režimi,
	sultanistički autoritarni režimi.
	Unutar tih temeljnih oblika mogu se opet promišljati i pronaći različite varijante. No, da se ne bi zapalo u deskriptivnu samovolju u stvaranju tipova, uvodim jedan jedini dodatni kriterij kako bih preciznije kategorizirao autoritarne podtipove: kriterij nositelja vlasti. Pritom uzimam u obzir nositelje vlasti kao što su: vođa, stranka, vojska, kler, monarh. Odatle proizlaze sljedeći podtipovi autoritarne vladavine, koje ilustriraju historijski primjeri.
	1. Komunistički autoritarni partijski režimi: Komunistički režimi povijesno su se pojavili ponajprije u dvije varijante: kao komunistička partijska diktatura ili kao komunistička diktatura vođe. Kao autoritarni režimi u obzir dolaze ponajprije komunističke partijske diktature, dok su komunističke diktature vođa većinom obuhvaćene totalitarnim tipom.
	Na podlozi lenjinističke teorije partije i države, komunistička partija fungira kao avangarda radničke klase i jedino legitimno središte državne vlasti. Osim nje, po pravilu nema drugih stranaka. Ako ih i ima, postoje samo u liku ovisnih satelitskih stranaka, kakve su bile blokovske stranke u bivšoj DR Njemačkoj ili u komunističkoj Poljskoj. Središte vlasti obično je mali politbiro na partijskom vrhu. Taj najuži krug vodstva donosi političke odluke uvelike neovisno o partijskoj bazi kojom se upravlja centralistički. Značajno je, ipak, da vlast drži kolektivni vodstveni gremij, da se prihvaća minimalni pluralizam i da pretenzija da se vlada ne obuhvaća sve zakutke svakidašnjeg života. Povijesni primjeri bili su, među ostalima, Sovjetski Savez 1924-1929, 1953-1956, 1985-1991. ili komunistički sustavi Poljske i Mađarske. Narodna Republika Kina transformirala se devedesetih godina iz totalitarnoga u autoritarni komunistički partijski režim. Titova snažno personalizirana vladavina u Jugoslaviji (1945-1980) ostala je jedini primjer autoritarne komunističke diktature vođe.
	2. Fašistički autoritarni režimi: Nasuprot komunističkim režimi­ma, fašistički oblik vladavine postoji samo kao fašistička diktatura vođe. To znači da “fašistički pokret”, “fašistička stranka” ili fašistički državni aparat mogu, doduše, biti posve relevantni čimbenici vlasti, ali su uvijek podređeni neospornom “vođi” “pokreta”, “stranke”, države i naroda. U posljednjoj instanciji, on drži autoritarnu ili totalitarnu političku vlast u svojim rukama. Prema Ernstu Nolteu (1966, 64. i d.), o fašističkoj se diktaturi može govoriti onda kada postoji “fašistički minimum” sljedećih obilježja: protusocijalizam, protuliberalizam, načelo vođe, korporativis­tička ideologija i organizacijske strukture, stranačka vojska, reakcionarni cilj kombiniran s modernim sredstvima masovne mobilizacije, te podupi­ranje kapitalističkoga privrednog poretka uz istodobno zadržavanje zahtjeva za totalnošću u političkim pitanjima (Puhle, 1995a, 194). Povijesni prototip fašizma uspostavio je Mussolini u Italiji od 1922. (Marš na Rim) odnosno od 1926. (isključenje političke opozicije) do 1943. odnosno 1945. Unatoč razlikama u odnosu prema talijanskom fašizmu, i njemački nacionalsocijalizam slovi kao klasičan slučaj fašističke diktature vođe. Njegova pretenzija za opsegom vlasti i njegovo ostvarivanje vlasti od početka su bili obuhvatniji. U svojemu historijskom razvoju nacionalsocijalistički Treći Reich može se označiti kao totalitarni sustav vjerojatno od 1938. (od isključenja starog vrha Wehrmachta),17 a najkasnije od 1941. Fašistički režimi često se pokušavaju ideološki legitimirati pozivanjem na mitske, predmoderne obrasce poretka, kao što je mit o germanstvu ili mit o romanstvu. S time je povezan pokušaj da se emancipacijski i prosvjetiteljski proces, koji je otpočeo s novim vijekom, spriječi “najmodernijim socijalno-tehničkim sredstvima represije i manipulacije u okviru karizmatske vladavine” (Saage, 1995, 23).
	Povijesno manje važne varijante fašističke države vođe jesu: ustaška “Nezavisne Država Hrvatska” (1941-1945) pod zaštitom njemačkog Wehrmachta, fašistički režim Antonescua u Rumunjskoj (1940-1944) ili klerikalni fašizam monsinjora Tise u Hitlerovom milošću otcijepljenoj krnjoj državi Slovačkoj (1938-1945).
	3. Vojni režimi: “Militarizam” kao oblik legitimacije vlasti shvaćen je kao skupni pojam za nacionalne vrijednosti i tradicionalne mentalitete na koje se pučističke vojske često pozivaju. Najvažniji su patriotizam, nacionalna sigurnost, te mir i red. Nerijetko se tradicionalni mentaliteti nadopunjuju ciljem modernizacije privrede i uprave. Vojske se nastoje legitimirati kao jamci tih vrijednosti, što im većinom uspijeva samo kratkoročno. Kad se te vrijednosti i ciljevi osiguraju i ostvare vojnom silom, događa se da se vojske opet povuku u vojarne, budući da se gase temelji legitimacije koji su otpočetka bili slabi. Vojna diktatura pojavljuje se u nizu varijanti. Ovdje se navode tri najvažnije.
	3.a Birokratsko-vojni režimi: Birokratsko-vojne režime većinom vodi hunta nekarizmatičnih vojnih časnika. Unutar birokratsko-vojnog autoritarizma oni se više usmjeravaju na ideološki siromašan pragmatizam koji se orijentira na vrijednosti nacionalne sigurnosti, modernizacije i law and order. Često nasljeđuju liberalne demokracije u kojima su se političke stranke pokazale nesposobnima da ostvare te tri vrijednosti i stvore dostatnu suglasnost u stanovništvu koje je pripravno participirati  (O’Donnell, 1973). Na taj se tip režima, koji je na svojim zastavama zapisao ostvarenje društvenog tradicionalizma i ekonomske modernizacije vojnom represijom, nailazilo ponajprije u Latinskoj Americi šezdesetih i sedamdesetih godina, u Grčkoj 1967-1974, te od kasnih tridesetih godina do 1988. u Tajlandu i od 1961. do 1988. u Južnoj Koreji.
	3.b Vojni režimi vođa: Njima ne vlada hunta nekarizmatičnih vojnih časnika nego jedan, najčešće karizmatski vojni vođa. Nakon osvajanja vlasti on se često odvaja od  preuske povezanosti s “vojskom kao institucijom” i pokušava proširiti osnovicu svoje vlasti nekom vrstom izravnoga plebiscitarnog odnosa s narodom. Povijesni su primjeri režimi admirala Horthyja u Mađarskoj (1920-1944), “meka diktatura” poljskog generala Pilsudskoga (1926-1935) ili Paragvaj pod vojnim diktatorom Alfredom Stroessnerom (1954-1989).
	3.c Vojni režimi gangstera i gospodara rata (warlords). Posebna su varijanta vojnih diktatura vođa vojni režimi koji stalno nastaju ponajprije u Africi. Često ih treba promatrati kao čiste represivne režime bez vrijednosno orijentiranih ciljeva, koji su gotovo isključivo zainteresi­rani za puku uzurpaciju vlasti i osobno bogaćenje gospodara rata. Takvi vojni gangsterski režimi često su uzrok ili rezultat raspadajuće odnosno propale državnosti. Gospodari rata ispunjavaju državni vakuum privatiza­cijom vojne sile, koja se često isprepleće s privatnim poslovnim interesima. Ti su režimi prekarni i uglavnom kratkotrajni. Bili su očiti u završnoj fazi Mobutova režima (1965-1997) u Kongu, u Afganistanu (1990-1995), u Liberiji pod Charlesom Taylorom (1997-2003), u Somaliji od devedesetih godina i sve više u Myanmaru.
	4. Korporativistički autoritarni režimi. Od dvadesetih godina proš­log stoljeća autoritarni korporativizam s takozvanom “organskom demo­kracijom” homogenoga narodnog tijela predstavljao se kao alternativa i izlaz iz pluralističkih i vrlo konfliktnih klasnih društava parlamentarnih demokracija. Autoritarne korporativističke režime obilježava sustav rješa­vanja društvenih sukoba kojega je država prisilno institucionalizirala. Krupni privredni i društveni interesi obuhvaćeni su u “privrednim” i “profesionalnim staležima” odnosno “korporacijama” koje kontrolira država, te su pod državnim nadzorom prisiljeni da se nekonfliktno pogađaju o svojim interesima. Institucionalno mjesto za to stalno prisilno poravnavanje u “zajedničkome nacionalnom interesu” većinom je drugi dom parlamenta koji postoji formalno.  Povijesni su primjeri tog tipa režima Estado Novo (Nova država) pod diktatorima Salazarom i Caetanom u Portugalu (1926-1974), Dollfußov režim u Austriji (1934-1938), te povremeno i djelomice Francov režim u Španjolskoj i Mussolinijev u Italiji u ranoj fazi njegove autoritarne vladavine. Iz perspektive 21. stoljeća, taj se tip režima pojavljuje kao historijski preživjeli oblik političke vladavine.
	5. Rasistički autoritarni režimi. Te režime obilježuje isključenost neke rasno ili etnički definirane skupine iz sudjelovanja u demokratskim procesima i građanskim pravima, kao što je bilo u prijašnjoj Južnoj Africi ili u nekadašnjoj Rodeziji, gdje je bijela manjina, koja je vladala sama, isključila obojenu većinu stanovništva iz izbora, općeg sudjelovanja u politici i priznavanja građanskih prava. Unutar bijele manjine vladalo se prema demokratskim normama i postupcima, što je Juana Linza (1975, 1985) potaknulo da govori o “etničkim demokracijama”.18  Osim Južne Afrike i Rodezije, kao primjer rasističkoga autoritarnog režima mogu se označiti i Sjedinjene Američke Države do građanskog rata (1861-1865). Premda se taj tip može smatrati historijski prevladanim, još su živi preostali oblici formalnih i neformalnih etničkih diskriminacija u brojnim autoritarnim režimima i defektnim demokracijama u Istočnoj Europi, Srednjoj Aziji, Istočnoj Aziji i Africi.
	6. Modernizacijski autoritarni režimi. Taj se tip pojavljuje kao vojni režimi u Latinskoj Americi i Istočnoj Aziji (primjerice, u Južnoj Koreji), kao jednostranački režimi u Istočnoj Aziji (Tajvan) ili kao režimi vođa ili jednostranački režimi ponajprije u poslijekolonijalnoj Africi. Nastanak tih režima, osobito u poslijekolonijalnoj Africi pedesetih i šezdesetih godina (među ostalim, u Alžiru, Libiji, Tanzaniji), može se svesti na nedostatak, odnosno na fragmentaciju tradicionalnog autoriteta vlasti, te na nerazumijevanje kompleksnosti legalne vladavine. Poslijekolonijalna državna vodstva, koja su često potjecala iz oslobodilačkih pokreta, nerijetko su vjerovala da se autoritarnim modernizacijskim režimom može potaknuti zakašnjeli proces stvaranja nacije i društveno-ekonomske modernizacije (prevladavanje etničkih, plemenskih suparništava, slabljenje društveno-ekonomskog jaza između centra i periferije, uspostava moderne birokracije). Na čelu tih režima često su bile figure karizmatskih vođa. Primjeri su Atatürkova Turska (1920-1938), populistički modernizirajući režim Juana Dominga Peróna u Argentini (1946-1955), Egipat Gamala Abdela Nasera (1954-1970), Alžir Ben Belle (1963-1965), ali i vojni modernizacijski režim generala Augusta Pinocheta u Čileu (1973-1990).
	7. Teokratski autoritarni režimi. Teokratski autoritarni režimi (teokracija = Božja vladavina) imaju, kao i komunistički režimi, svjeto­nazor koji je obvezan za sva područja života. Ne odnose se, dakako, na neku racionalistično-sekularnu ideologiju, nego na obvezujuće propise nekoga vjerskog nauka o spasenju. Kao takvi, teokratski autoritarni režimi ili fundamentalistički vjerski pokreti (ponajprije islamski) integralno tendiraju ka totalitarizmu, kao i komunistički režimi (Tibi, 1995, 313). Teokratski autoritarni režimi dosad nisu imali etatističko-birokratske organizacijske strukture za totalno vladanje svojim podanicima. To vrijedi čak i za fundamentalističku islamsku vladavinu mula u šerijatskom Iranu osamdesetih godina, a pogotovo za pokušaje fundamentalističkih islamskih milicija i talibanskog pokreta da uspostave “teokratsku državnost” u razorenom Afganistanu. Šijitski kler u Iranu prvi je uspio učvrstiti trajnu teokratsku autoritarnu vladavinu. Nakon 25 godina očit je jaz između teokratskih režimskih klerika i potrošački usmjerenoga mladog naraštaja. I Tibetom pod vladavinom Dalaj Lame od 1911. do 1950. (do pripojenja NR Kini) vladalo se autoritarno teokratski. Nakon islamske revolucije u Iranu (1979), slijedećih je desetljeća došlo do sve većega uzajamnog isprepletanja svjetovnih diktatura (primjerice, Sadama Huseina u Iraku devedesetih godina, u Siriji pod Hafizom al-Asadom, u Egiptu pod Hosnijem Mubarakom), vojske (Pakistan pod Muhamedom Zia ul-Haqom 1977-1988. i Pervezom Mušarafom od 1999) i monarhijskih despota (Saudijska Arabija, Maroko), pri čemu su svjetovni vladari uspješno zadržavali formalnu moć vladanja unatoč ustupcima vjerskim i vjersko- fundamentalističkim snagama. Poseban je slučaj Saudijska Arabija, u kojoj tradicionalistički fundamentalistički vahabizam u znatnoj mjeri kao državna doktrina određuje unutarnji način vladanja Sauda. Čini se da je tu religija jače instrumentalizirala politiku nego obratno.
	8. Dinastijski autoritarni režimi. Pristup vlasti na vrhu države nije uređen biračkim pravom demosa nego dinastijskim načelom. Dinastijski odnosno monarhijski režimi postoje u najmanje dvije različite varijante. Prva je oblik ustavne monarhije u kojoj vlast monarha ograničuju ustav i uglavnom neka vrsta poludemokratski nastalog parlamenta. Za taj poluautoritarni tip režima značajne su ustavne monarhije u Engleskoj od 17. do 20. stoljeća i na europskom kontinentu od 19. do 20. stoljeća na svojemu dugom evolucijskom putu do pune demokracije. Druga autori­tarna varijanta jesu neustavne monarhije. Kralj je istodobno vrhovna izvršna i zakonodavna vlast. Nema pravih ovlasti parlamenta ili jasnih ograničenja monarhijske vlasti od strane pravne države. Primjeri su tog tipa režima kraljevine Maroko i Jordan ili kraljevske diktature u Istočnoj Europi u međuratnom dobu.
	9. Sultanistički autoritarni režimi. On su, u stanovitom pogledu, srodni dinastijskim režimima, koji se nipošto ne poklapaju sa sultanističkim oblicima vladavine. Pomiješaju li se krajnje personalistički stil vladanja, strukture i mehanizmi vladavine obiteljskog klana s elementima autoritarnih ili totalitarnih sustava, možemo – poput Linza i Stepana (1996, 346), a vraćajući se Maxu Weberu – govoriti o sultanistič­kom režimu. On je zamisliv i ostvariv u autoritarnom ili totalitarnom obliku. Kao totalitarna varijanta tog tipa režima može se označiti kasni Ceausescuov režim u Rumunjskoj. Autoritarne varijante19 tog tipa bili bi šeikati u zaljevskoj regiji i sultanat Brunej.
	Premda je ova tipologija autoritarnih režima konstruirana sustavnije od tipologije Juana Linza, ni ona nipošto nije savršena. Ne može se svaki postojeći oblik autoritarne vladavine neproblematično i jednoznačno podvesti pod samo jedan tip. U stvarnosti nisu rijetki mješo­viti tipovi. No, slijedi li se pravilo svrstavanja prema prevladavajućoj legitimacijskoj ideologiji, to je podvođenje izvedivo, osim malobrojnih dvojbenih slučajeva.
	Na kontinuumu između idealne demokracije i potpunog totalitarizma autoritarni se režimi mogu smjestiti u srednju zonu (slika 1). U toj zoni devet navedenih realnih autoritarnih tipova nipošto se pak ne mogu jednoznačno plasirati. Ovisno o tome kako su organizirali pristup vlasti, strukturu vlasti, pretenziju na opseg vlasti i način vladanja, mogu se označiti kao poluautoritarni, autoritarni ili predtotalitarni režimi. Dva podtipa, poluautoritarni ili predtotalitarni režimi, većinom se nalaze u prijelaznom stadiju ka demokraciji ili ka totalitarizmu. Prijelazni stadij može, ustvari, obuhvatiti dulje razdoblje, tj. ti se režimi mogu čvrsto etablirati a da se u dogledno vrijeme ne pretvore u demokraciju ili u totalitarni režim.
	1.2.2. Totalitarni sustavi
	Pojam “totalitaran” potječe iz talijanskog jezika. Prvi ga je put upotrijebio 1923. liberalni opozicijski političar Giovanni Amendola kad je o Mussolinijevoj Italiji govorio kao o sistema totalitario (Petersen, 1995, 104). Mussolini je preuzeo pojam i pridao mu pozitivno značenje, označujući fašističku državu kao stato totalitario, što je bilo primjerenije njegovim željama i ciljevima nego talijanskoj stvarnosti između 1926. i 1943.
	Samorazumijevanje talijanskog fašizma i njemačkog nacionalsocijalizma osobito su obilježavala dva središnja aspekta: prvo, etatistički aspekt, tj. svjesno postdemokratsko utemeljenje novoga protuliberalnog i protupluralističkog oblika vladavine; drugo, akcijski aspekt, tj.  tendencijski iracionalni radikalizam neograničenoga, militant­nog vladanja vođe u sklopu etatističkog oblika vladavine (Schlangen, 1976, 19). Iz te dvostruke etatističke i akcijske perspektive totalitarizam se može definirati kao načelo onoga oblika političke vladavine koji zahtijeva neograničeno vodstvo nad onima kojima vlada: nad njihovom političkom egzistencijom, nad svijetom njihove svakidašnjice i nad sviješću svakog pojedinca. Hannah Arendt, zacijelo najvažnija filozofska utemeljiteljica teorije totalitarizma nakon Drugoga svjetskog rata, razlikovala je autoritarne sustave od totalitarnih prema različitom uništavanju osobne slobode: autoritarna vladavina, pisala je 1955, ograničuje slobodu, a totalitarna je vladavina ukida. Teorijska srž pojma jest, dakle, neograničeni dispozicijski zahtjev vlastodržaca kao dominantno načelo vladavine. Prvenstveni nositelj vlasti nije država. Štoviše, vladavinu ideološki legitimiraju (“besklasno društvo”, “superiornost vlastite rase i vlastitog naroda”, “jedinstvo vjere i politike”) i proglašavaju obvezatnom za sve pojedince totalitarna svjetonazorska stranka ili njezin vođa.
	Državni aparat stvara samo dio sredstava vladavine kojima se ostvaruje totalna kontrola nad društvom. Naime, totalitarnu vladavinu definira upravo komplementarno djelovanje izvan državnih institucija, dakle politička vlast koja nije vezana za norme.20 U posljednjoj instanciji ona je usmjerena na potpuni prodor u društvo i političku kontrolu nad njim (Fraenkel, 1974, 814. i d.). Lav Trocki, boljševik i bivši Lenjinov ratni drug, koji zasigurno nije bio demokrat, vrlo je primjereno opisao tu pretenziju na opseg vlasti na primjeru staljinizma: “Staljin može s pravom kazati... ‛la société c’est moi’” (nav. u: Sartori, 1992, 201).
	“Bit” totalitarnog režima ponajprije, dakle, čini totalna vladavina režima nad svakidašnjim životom građana, kontrola njihovih djelovanja, mišljenja i zamisli. Ipak, u povijesnoj se stvarnosti totalitarni režimi nipošto ne mogu zadovoljavajuće i nedvojbeno identificirati pomoću kriterija političko-ideološkog prodora vlasti u društvo. Jer, kad je ostvaren totalitarni prodor u društvo? Mogu li postojati društvene "niše", poput onih u okružju crkava (Katoličke crkve u fašističkoj Italiji ili u komunističkoj Poljskoj, Evangeličke crkve u DR Njemačkoj) ili privatnih poduzetnika (u Trećem Reichu)? Je li dostatno da stanovništvo ne oponira režimu i povuče se u pojedinačnu “unutarnju emigraciju”? Ili totalitarni režim mora ovladati i sviješću, mislima i mozgovima ljudi? Kako se sve to može shvatiti metodama društvenih znanosti? I doista, taj problem nije posve zadovoljavajuće riješen. Tako je izraz “totalitarizam” neprestance bivao prijeporan tijekom svoje pojmovne povijesti, te je njegov teorijski razvoj dosad poprimio različit značenjski sadržaj i značenjski opseg. Kako pojam “totalitarizam” nije nezadovoljavajuće definiran, ideološki opterećen i “politički” upotrebljavan samo u publicistici ili u političkom sučeljavanju nego i u nekim znanstvenim raspravama, u nastavku treba vrlo kratko ocrtati razvoj teorijskog koncepta totalitarizma. U tom se razvoju raspoznaje pet faza (Ballestrem, 1995; Jesse, 1995).
	1. 1922-1930:  Podrijetlo koncepta datira iz dvadesetih godina i potječe od nekih ranih talijanskih i njemačkih kritičara fašizma, većinom liberala, socijalista i socijaldemokrata, kao što su Giorgio Amendola (1923), Lelio Basso (1925) i Hermann Heller (1929). Oni su posebnu dinamiku vladavine u fašizmu uočili ponajprije u vezi između njegove upadljivo široke socijalne osnovice, zahtjeva za totalnom vlašću i militantnog karaktera “protudemokratizma” koji se ponašao revolucionarno. Nastojali su pojmovno uobličiti ono što je “tipično u tome novom i u njihovim očima nadasve opasnom obliku vladavine” (Ballestrem, 1995, 238), te su ga nazvali “totalitarnim”.
	
	2. 1930-1945: U drugoj fazi bilo je prvih sustavnih pokušaja da se usporedbom fašističkoga odnosno nacionalsocijalističkog sustava vladavi­ne s boljševičkim iznađe ono što je strukturno i funkcionalno zajedničko totalitarnim diktaturama. Dvije najpoznatije studije u društvenim znanosti­ma jesu studija The Totalitarian Enemy (1940) Franza Borkenaua i Permanent Revolution. Totalitarianism in the Age of Civil War (1942) Sigmunda Neumanna. Kasnije je postala još poznatija literarna obrada novoga totalitarnog fenomena od strane razočaranih lijevih socijalista Arthura Koestlera, Ignazija Silonea i, prije svih, Georgea Orwella (Životinjska farma i 1984).
	3. 1950-1965: Vrhunac filozofijske i politološke teorije totalitarizma nedvojbeno su bile pedesete i šezdesete godine. On se ponajprije povezuje s radovima Hannah Arendt (The Origins of Totalitarianism, 1951), Carla. J. Friedricha (1954, 1957), Carla J. Friedricha i Zbigniewa Brzezinskoga (1968) te Karla Dietricha Brachera (1955). Za tu su fazu bila značajna tri temeljna uvida:
	totalitarizam je historijski nov oblik vladavine, tipičan za masovno doba 20. stoljeća;
	unatoč različitim ciljevima i vlastitim ocjenama, nacional­socijalizam i staljinizam imaju bitna zajednička svojstva;
	mase se mobiliziraju pomoću ideologija napetka i utopijskih ciljeva.
	4. Kraj šezdesetih i sedamdesete godine: Christian Peter Ludz i drugi politički znanstvenici, koji su se bavili konkretnim “empirijskim” analizama komunističkih sustava, posumnjali su u znanstvenu plodnost koncepta totalitarizma i uputili su mu slijedeće kritičke prigovore:
	to je bio politički borbeni pojam iz Hladnoga rata;
	ogriješio se o “temeljno metodičko načelo”21 da se pođe od samo­razumijevanja sustava;
	ima statični način gledanja i stoga ne može shvatiti poststaljinistički razvoj Istočne Europe.
	5. Od 1989. nadalje:  Slomom komunističkih sustava u Istočnoj Europi renesansu je više doživio izraz “totalitarizam” nego njegovo daljnje teorijsko utemeljenje. Osobito su istočnoeuropski disidenti, kao lijeve tako i desne provenijencije, primjenjivali taj pojam nerazlikovno na Husakovu staljinističku Čehoslovačku, kao i na djelomice liberaliziranu Kádárovu Mađarsku, na dogmatski krutu Honeckerovu DR Njemačku, kao i na komunistički režim Poljske kojega je izazivala Solidarnost. Pojam, koji se još pedesetih godina nastojao znanstveno utemeljiti, u politici i publicistici se srozao na difuzni svakidašnji i borbeni pojam.
	U političkoj su znanosti ostali najutjecajnijima pokušaji Carla Joachima Friedricha da tipološki precizira pojam; on je kasnije, u suradnji s Zbigniewom Brzezinskim, svoj koncept i proširio. Da bi se diktature mogle nazvati totalitarnima, moraju, prema Friedrichu i Brzezinskome (1968, 610. i d.), ispuniti najmanje šest slijedećih kriterija:
	Ideologija koja nadsvođuje cijeli sustav: ona obuhvaća sve životno važne aspekte ljudskog postojanja. Ideologija ima telos, obično neku vrstu idealnoga konačnog stanja. Ostvarenje tog cilja legitimira radikalno odbacivanje pluralistički izdiferenciranog društva, s jedne strane, i izbor sredstava za izgradnju novoga homogenog društva, s druge strane.
	Jedna jedina masovna stranka: njome obično upravlja jedan vođa i po pravilu je organizirana kao centralističko-hijerarhijska zapovjedna struktura. Često je  izvan, odnosno iznad državnog aparata s kojim je ipak uvelike isprepletena.
	Sustav terora: izgradile su ga i kontroliraju ga stranka i tajna služba.
	Medijski monopol: režim ima potpuni monopol nad svim medijima  masovnog komuniciranja.
	Monopol nad oružanim snagama: samo režim ima monopol nad borbenim oružjem.
	entralno upravljanje privredom: režim kontrolira cijelu privredu i upravlja njome.
	Friedrich i Brzezinski naglašavaju da se tih šest značajnih obilježja ne smije promatrati izolirano jedne od drugih. Naime, oni se upravo svojim prepletanjem i uzajamnim podupiranjem pojačavaju do sindroma totalitarne vladavine. Koliko uvjerljivo zvuči, ponajprije, postavka o uzajamnom pojačavanju do nastanka totalitarnog sindroma, toliko su neprecizne pojedine “komponente sindroma” kao razlikovna obilježja u odnosu prema autoritarnim sustavima. Unutarnji teror, kontrola koju provode tajne službe i strah što ga proizvodi država postoje i u autoritarnim vojnim diktaturama ili u sultanističkim režimima. Državni monopol nad naoružanjem poznaje i većina demokracija. Nejasno je i što dvojica autora podrazumijevaju pod “centralnim upravljanjem i kontrolom cijele privrede”. Uzme li se, primjerice, taj kriterij ozbiljno, onda se nacionalsocijalistička Njemačka do 1938. ne može označiti kao totalitarni sustav. To još više vrijedi za talijanski fašizam, koji je morao prihvatiti da su, uz njega, djelomice neovisni nositelji moći bili crkva, kralj i kapital. Ako se ti kriteriji strogo primijene na stvarne političke sustave, fašistička Italija i nacionalsocijalistička Njemačka do 1938. ispadaju iz rubrike totalitarnih sustava. U njoj je ostao samo niz komunističkih režima. Ustvari, u istom bi se tipu sustava našli Sovjetski Savez iz visoke faze staljinizma (1929-1953), režim Crvenih Khmera masovnog ubojice Pola Pota u Kambodži sedamdesetih godina ili hermetično zatvorena Sjeverna Koreja s Kádárovim režimom u Mađarskoj, koji je od 1968. djelomice liberaliziran, ili s Poljskom kasnog komunizma osamdesetih godina u kojoj je Solidarnost već bila slomila monopol vlasti komunističke partije.
	Vrlo utjecajnome tipološkom konstruktu Friedricha i Brzezinskoga osim problematičnog prenošenja šest nedostatnih obilježja idealnog tipa na povijesno realne političke sustave šteti i njegova analitička statika. Naime, pomoću neoperacionaliziranih kriterija teško se može shvatiti mijenjanje nekoga totalitarnog sustava tijekom vremena. Ne može se kazati ništa o tome “koliko je totalitaran” ili “koliko je autoritaran” neki politički sustav bio i jest u trenutku t1 ili t2. Tako se zamračuje pogled na moguće pomicanje težišta među pojedinim komponentama “totalitarnog sindroma”. Time se jako smanjuje sposobnost politološke analize da predvidi sposobnost preživljavanja ili opasnost od kolapsa nekoga “totalitarnog” sustava. Zapravo, jedna od središnjih slabosti “teorije” totalitarizma – koju ona djelomice dijeli s velikim dijelom teorija u društvenim znanostima – bilo je to što ne samo da nije predvidjela iznutra uzrokovan slom komunističkih sustava Istočne Europe, nego ga na temelju vlastite logike uopće nije ni mogla predvidjeti. Naime, ako je neki sustav savršeno zatvoren, ako sva fizička, psihička, kognitivna i ideološka sredstva vlasti u nekome društvenopolitičkom sustavu kontrolira jedna stranka kojom se upravlja centralistički ili kojom upravlja njezin vođa, onda nije jasno kada su i zašto opozicijski akteri odjednom postali tako moćni da su mogli uspješno postaviti pitanje vlasti. Ni postojanje Solidarnosti u Poljskoj osamdesetihih godina, ni širenje moći prosvjednika u DR Njemačkoj 1989. ili uspjeh opozicije za građanska prava u Čehoslovačkoj, ni slom navodno totalitarnih komunističkih režima općenito se ne mogu objasniti pomoću tradicionalnog koncepta totalitarizma (Beyme, 1994a, 17).
	Jedna od velikih slabosti teorije totalitarizma i njihove primjene bilo je nezadovoljavajuće razdvajanje konstrukcije idealnog tipa22 “totalitarnog sustava” i realnih pojavnih oblika komunističkih i fašističkih diktatura. Budući da su staljinistički Sovjetski Savez i nacional­socijalistička Njemačka definirani kao totalitarni sustavi, svi su postojeći fašistički i komunistički režimi beziznimno podvedeni pod tip “totalitarne vladavine”. Pretenzija režima za opsegom vlasti zamijenjena je sa stvarnom vlašću.
	1.2.3. Tipovi totalitarnih sustava
	Unutar idealnog tipa mogu se razlikovati tri podtipa totalitarne vladavine: komunistički, fašistički i teokratski totalitarni sustavi.
	1. Komunistički totalitarni sustavi. U totalitarnim komunističkim sustavima pristup vlasti potpuno je zatvoren. Komunistička partija ima, prema ustavu, isključivu vodeću ulogu. Pristup vlasti de facto kontrolira politbiro komunističke partije, odnosno njegov generalni sekretar uz pomoć partije. Vlast je strukturirana monistički i nema začetaka političkoga, društvenoga ili privrednog pluralizma. Pretendira se na potpunu vlast koja seže do svijesti podanika vlasti. Pretenzija na takav opseg vlasti ostvaruje se pomoću načina vladanja koji svaku opoziciju i odstupanje uništava represivno i teroristički, sve do masovnoga fizičkog uništenja. U najrjeđim slučajevima to se može organizirati u obliku komunističke partijske diktature. Stoga je navlastiti oblik totalitarne komunističke vladavine diktatura vođe, koja uz pomoć partije i obuhvatnoga marksističko-lenjinističkog svjetonazora ostvaruje svoju pretenziju za totalnom vlašću.
	Nerijetko su se početne partijske komunističke diktature, potpomognute centralističkim ustrojstvom države i partije, pretvarale u komunističke diktature vođa. Ne mijenjajući ustav države ili statute partije, generalni sekretar komunističke partije često je napuštao ulogu primusa inter pares u politbirou, te je u svojim rukama koncentrirao svu vlast u partiji i državi. Komunističkim režimom tada de facto nije više upravljao kolektiv, nego jedan jedini karizmatični vođa. Tipični su primjeri Staljinov Sovjetski Savez (1929-1953), NR Kina pod Mao Zedongom (1949-1976), Kambodža pod Polom Potom (1975-1979), Sjeverna Koreja pod Kim Il Sungom i njegovim sinom kao nasljednikom na vlasti (od 1948. do danas), Albanija pod Enverom Hoxhom (1946-1985.) ili Rumunjska pod Ceauşescuom (1974-1990).23 Dok se prema  jačini prodora i kontrole društva od strane aparata komunističke države komunističke partijske diktature mogu zamisliti i mogu historijski postojati kao autoritarne (Poljska, Mađarska) i totalitarne varijante vladavine (Čehoslovačka, DR Njemačka), komunističke diktature vođa gotovo se uvijek mogu obuhvatiti tipom totalitarnih sustava. U određenim fazama, kao u Ceauşescuovoj Rumunjskoj nakon 1974. ili u Sjevernoj Koreji pod Kim Il Sungom, one mogu poprimiti i sultanističko-totalitarne crte.
	2. Fašistički totalitarni režimi. I tu vrijedi da pristup vlasti mora biti potpuno zatvoren, vlast je strukturirana monistički, pretendira se na totalan opseg vlasti, a način vladanja je teroristički. Za njih inače vrijede svi karakteristični elementi koji su navedeni uz tip fašističkoga autoritarnog sustava (pogl. 1.2.1). Jedini je historijski primjer nacionalsocijalistička Njemačka od 1938. do 1945.
	3. Teokratski totalitarni režimi. S obzirom na svoju pretenziju na opseg vlasti, teokratski režimi, osobito u islamskoj varijanti, mogu se svrstati u totalitarne sustave. Da bi osigurali političku vlast nisu im dostatne samo teokratska legitimacija i fizička represija, nego pretendiraju na to da reglementiraju i kontroliraju društveni život sve do intimne sfere pojedinih građana. Religija se, kao u islamističkom fundamentalizmu, instrumentalizira u sveobuhvatnu ideologiju političke legitimacije. Zahvaljujući mulama, islamistički fundamentalizam raspolaže kapilarnim organizacijskim sustavom koji se može promatrati kao funkcionalni ekvivalent komunističkih i fašističkih partijskih organizacija u kontroli oblika života i svijesti podanika vlasti. Islamska teokracija jedva da ustvari dira kapitalističku organizaciju privrede. Time odustaje od kontrole važnoga parcijalnog područja društva. Teokratski totalitarni sustav stoga je, doduše, idealan tip totalitarne vladavine, ali u povijesnoj stvarnosti nikad još nije bio ostvaren.
	Budući da je razdjelnica između autoritarnih i totalitarnih sustava manje oštra od razdjelnice između autokratskih i demokratskih sustava, potreban je diferenciran metodički instrumentarij koji nadilazi idealne tipove, kako bi se odlučilo o tome je li konkretni historijski sustav po karakteru autoritaran ili totalitaran. Politički znanstvenik Giovanni Sartori (1995) predložio je da se pomoću takozvanoga kontrolnog popisa, koji nominalnim skaliranjem mjeri različita središnja obilježja totalitarnih sustava u različitim trenucima, prvo, obuhvate promjene oblika i intenziteta vladavine u totalitarnim i autoritarnim sustavima te, drugo, omogući diferencirana usporedba različitih totalitarnih sustava. Kontrolni popis, koji sam modificirao radi istraživanja totalitarnih i autoritarnih sustava, izgleda ovako:
	Tablica 3: Kontrolni popis elemenata totalitarnih sustava (u određenim trenucima)
	Napomena: Bodovni sustav za svaki stupac bio bi: +++ = vrlo jaka prisutnost (intenzitet); ++ = jaka prisutnost; + = slab intenzitet (prisutnost); 0 = obrat trenda.
	Izvor: Sartori, 1995, 550.
	Pomoću toga kontrolnog popisa Sartori izbjegava neke analitičke slabosti koje su pokazivali realni tipovi totalitarnih sustava Friedricha i Brzezinskoga. Promijenivši idealni tip Maxa Webera, Sartori označuje “totalitarni sustav” kao polarni tip. Kao takav, on čini logičan kraj kontinuuma (“pol”), čiji suprotni kraj čini “idealna demokracija”, koja je također koncipirana kao polarni tip. “Tako gledajući, najpotpuniji totalitarizam naprosto postoji u svim svojstvima tlačiteljskih režima. (...) To znači da se ni od jednoga konkretnog sustava ne očekuje da bude ‘čisto’ totalitaran, kao što se ne očekuje ni to da se u nekoj demokraciji otkrije čista demokracija. Samo se pretpostavlja da se u stvarnom svijetu totalitarizmi  – jednako kao i stvarne demokracije – više ili manje približuju svojim polarnim uzorima” (Sartori, 1995, 203). Sartori tako ublažava kritiku prema kojoj kategorija “totalitarni sustav” pati od statičnog načina promatranja. U različitim trenucima konkretni se politički sustavi mogu smjestiti na neki kontinuum te pokazati da se politički sustavi mogu kretati u “zoni” totalitarizma i izlaziti iz nje. Sartori je usput donekle riješio još jedan problem teorije totalitarizma: u temeljne aksiome koncepata totalitarizma, osobito u “trećoj fazi” pedesetihih i šezdesetih godina, ubrajalo se to da slom ili radikalne promjene totalitarnih sustava mogu doći samo izvana. Nisu se smatrale zamislivima ni duboke reforme, poput perestrojke u Sovjetskom Savezu, ni implozija komunističkih totalitarnih režima, kao u Čehoslovačkoj 1989. Sartorijeva fleksibilniji kontrolni popis otvara pak pogled na oba scenarija razvoja. Ona omogu­ćuje da se analitički obuhvate promjene u ideologiji vlasti, u pristupu vlasti s obzirom na monopol vlasti, u strukturi vlasti, u pretenziji na opseg vlasti, u sredstvima vlasti, budući da zahvaća intenzitete prodora totalitarnih ili autoritarnih vlasti koji se mijenjaju tijekom vremena. Sartori (1995, 551) ima pravo “da ‘dobri’ klasifikacijski sustavi” moraju “ukazati na tendencije sustava i omogućiti predviđanja”. Tradicionalni teorijski koncepti u istraživanju totalitarizma nisu ispunili taj zahtjev. Sartorijeva teorijska inovacija omogućuje da se tijekom određenih protoka vremena sustavno prate trendovi, procesi i promjene više autoritarnih ili totalitarnih sustava. No ni Sartori nije mogao na svojemu kontinuumu smisleno odrediti crtu razdvajanja između autoritarnih i totalitarnih sustava. Logička je posljedica to da se pojam “totalitarni sustav”, doduše, i dalje koristi kao idealan tip (ili “polaran tip”), ali da se odustalo od njega kao jasno označenoga temeljnog tipa političke vladavine, te da se on poima samo kao ekstremni podtip autokratskih sustava kojega nije moguće točno razgraničiti.
	2. Stabilnost političkih sustava
	Demokraciju i autokratsku vladavinu prikazao sam kao dva temeljna tipa političkih sustava. Osim malobrojnih iznimaka, sve varijante povijesnih i suvremenih poredaka vladavine mogu se svrstati u jedan od ta dva temeljna tipa. To vrijedi i za takozvane “hibridne sustave” ili “režime u sivim zonama” (Bendel i dr., 2002). Koncept “defektnih demokracija”, koliko god to bilo teško u svakoj pojedinosti, pruža raster kriterija koji realne “defektne demokracije” može svrstati u temeljni tip demokracija i razgraničiti ih od poluauutoritarnih režima. Diskriminantu čini poremećena (u defekntoj demokraciji) odnosno razorena (u autoritarnim režimima) logika “demokratske igre” između parcijalnih režima cjelokupnoga političkog sustava (pogl. 1.1.3).
	Kad se, zbog kojih uzroka i u kojim okolnostima autokratski sustavi mijenjaju u demokratske poretke vladavine i vice versa? Da bismo objasnili to pitanje, moramo pobliže razmotriti ključan pojam promjene sustava, a to je stabilnost političkih sustava. Pitanje na koje u istraživanju transformacije treba odgovoriti glasi: Koliko su zapravo stabilni autokratski i demokratski sustavi zahvaljujući svojim posebnim strukturama i postupcima? Kada i zašto gube stabilnost? Može li se na ta pitanja uopće odgovoriti na općenitoj razini ili se precizan odgovor može dati samo za konkretan slučaj? Ipak, nipošto nije nužno da  poopćavajuće društvene znanosti kapituliraju pred pojedinačnim historiografskim studijama slučaja i analizama zemalja. Naime, posve poopćivi iskazi o stabilnosti i nestabilnosti političkih sustava mogući su iz povezivanja strukturnih (institucije) i proceduralnih (postupci) komponenata koje su specifične za neki sustav.
	Politički sustavi apstraktno se mogu shvatiti kao cjelina struktura (institucija) i pravila (postupaka), koja političke i društvene aktere (stranke, udruženja, organizacije, pojedince) dovodi u međusobne, pravilima određene, interakcijske odnose. Da bi politički sustav bio stabilan, unutarnja konstrukcija raznovrsnih uzajamnih odnosa između struktura i aktera mora biti postavljena tako da bude sposoban riješiti zadatke koje sustavu postavlja “okolina” (privreda, društvo, međunarodni svijet država itd.). Kako se “okolina” političkog sustava stalno mijenja, i od njega se traže znatne sposobnosti prilagodbe, mijenjanja i inoviranja. Sposobnost djelovanja, a time i “sposobnost preživljavanja”, političkog sustava ovisi, naime, ponajprije o tome kako savladava pet bitnih izazova (Almond, 1979, 216. i d.; Sandschneider, 1995, 121):
	političku i društvenu integraciju (integracijski kapacitet),
	mobilizaciju resursa (mobilizacijski kapacitet),
	održavanje mirno uređenih odnosa s drugim državama (kapacitet za međunarodnu prilagodbu),
	sudjelovanje stanovništva u procesu političkog odlučivanja (participacijski kapacitet),
	raspodjelu društvenog proizvoda pomoću izvantržišnih mjera privredne i socijalne politike (distribucijski kapacitet).
	Da bi se mogao suočiti s tim izazovima, politički sustav mora razviti kapacitete za rješavanje problema na razini koja je održiva za sustav. To se može predočiti pomoću modela sustava Davida Eastona (1965) i njegova razvoja od strane Almonda i Powela (1988).
	Slika 3: Politički sustav
	Da bi “preživio”, političkom je sustavu potreban zadovoljavajući input za aktivnu i pasivnu potporu, tj. onaj stupanj lojalnosti masa koji podržava njegovo postojanje. Te su potporne usluge građana (supports) neizostavni resursi koji su političkom sustavu potrebni da bi zahtjeve (demands) što dolaze iz “okoline” pretvorio u političke odluke i primijenio ih (outputs). Proces pretvaranja i provedbe u politološkoj teoriji sustava obuhvaća četiri središnje “procesne funkcije”: artikulaciju interesa, agregaciju interesa, oblikovanje politike (policy making) i primjenu politike, te moguću kontrolu normi od strane ustavnog suda ili preispitivanje državnih mjera od strane upravnog suda. Procesne su funkcije nadsvođene “funkcijama sustava”: socijalizacijom, regrutacijom elita i društvenom komunikacijom. One znatno utječu na učinkovitost, razvidnost i legitimnost političkog sustava.
	Iz procesnih funkcija političkog sustava proizlazi output. On se sastoji od provedenih političkih odluka kao što su zakoni, naredbe i propisi. Te sadržajno raznovrsne odluke mogu se povezati s trima temeljnim policy funkcijama: extraction, regulation i distribution. Extraction se odnosi, u prvom redu, na sposobnost političkog sustava da iz društva “izvuče” nužne poreze koji su mu neophodni da bi obavio svoje zadatke. Regulation znači uređenje ponašanja i odnosa građana jednih s drugima i s političkim institucijama. S distribution Almond i Powell (1988, 27) označuju raspodjelu materijalnih dobara, usluga, statusa i životnih šansi u društvu. Output odnosno outcome (materijalni rezultati politike) i input  povezani su povratnim mehanizmom. Ako nastane output/outcome koji ne zadovoljava široke dijelove stanovništva, a koji je izazvan funkcionalnim krizama određenih dijelova političkog sustava, smanjuju se input aktivne potpore koji stabilizira sustav i pasivna lojalnost prema političkom sustavu. Pritom se općenito razlikuju difuzna i specifična potpora (Easton, 1965, 267. i d.). Specifična (utilitaristička) potpora reagira na rezultate djelovanja političkog sustava koje je stanovništvo uočilo i i nositelja vlasti u njemu. To znači da se ona ponajprije ravna prema tome u kojoj mjeri građani smatraju da su osigurani njihovo materijalno blagostanje i sigurnost. Difuzna (i afektivna) potpora tiče se temelja političkog poretka, njegova načelnog priznavanja i legitimnosti. Izvori difuzne i specifične legitimnosti mogu privremeno nadoknađivaiti međusobne slabosti. U određenim okolnostima smanjena djelotvornost sustava (specifična potpora) može se nadoknaditi time što građani načelno prihvaćaju njegove norme, strukture i postupke (difuzna potpora). I obratno, nedostatak difuzne potpore privremeno se može nadoknaditi dobrom bilancom djelovanja političkog sustava. No, ako političkom sustavu dugoročno nedostaje dostatna i specifična i difuzna potpora, on ne može zadovoljavajuće ispunjavati svoje funkcije te postaje nestabilan. Izlaz za one koji vladaju bio bi da nedostatnu potporu nadomjeste sve većim stupnjem represije. No, kao što ću pokazati, osim funkcije privremene stabilizacije vlasti, represija ne proizvodi i željene učinke koji  djeluju stabilizirajuće.
	Načelna postavka što je proizašla iz razmatranja teorije sustava glasi: zbog svoje unutarnje konstrukcije i veće sposobnosti procesuiranja informacija koje su važne za sustav, kao i zbog mobilizacije potpore stanovništva, demokracije su dugoročno stabilnije od autokracija. U nastavku to treba pobliže izvesti.
	2. 1. Unutarnja stabilnost demokratskih sustava
	Nasuprot autokratskim sustavima, demokracije imaju jednu izrazitu prednost: pomoću općih i slobodnih izbora one su institucionalizirale  mehanizam feedbacka (pristup vlasti) koji ih, u velikoj mjeri, prisiljava na stalan proces učenja. Ako demokratski izabrane vlasti zakažu u proizvodnji dovoljne količne “dobara” koju zahtijevaju birači – poput unutarnje i vanjske sigurnosti, privrednog napretka, socijalne sigurnosti ili društvene integracije – nastaje opasnost da budu opozvane. Službene vlade to prisiljava da se neprestance prilagođuju promijenjenim “uvjetima u okolini” i da razvijaju nove, djelotvornije pristupe rješenju. Ako ne uspiju u tome i ako opozicija ponudi privlačnije prijedloge rješenja društvenih pitanja koja su važna za život i budućnost društva, službene će vlade biti opozvane. Pomoću izbora u politički je sustav ugrađen mehanizam konkurencije koji prisiljava na fleksibilnost, prilagodbu i inovativnost. Institucija izbora osobito je osjetljiv sustav ranog upozorenja onih koji vladaju da se njihova politika ne smije previše udaljiti od želja onih kojima se vlada.
	Osim pristupa vlasti koji je uređen slobodnim izborima te time institucionalizirane prisile učenja, demokratski sustavi imaju i tu prednost što samoograničuju pretenziju na opseg vlasti. Kako ne pretendiraju na to da urede i kontroliraju sva područja života, daju više prostora pojedinim parcijalnim društvenim sustavima – kao što su privreda, kultura, pravo i znanost – da upravljaju sami sobom pomoću pravila i komunikacijskih kodova koji su specifični za te parcijalne sustave. Politika ne pokušava radi političke moći suspendirati te komunikacijske kodove koji su prilagođeni internoj učin­kovitosti (Luhmann, 1984). Demokratski sustavi stoga su prisiljeni stalno održavati institucionalnu ravnotežu između regulacijskih zahtjeva države i mogućnosti političke participacije. Nasuprot institucionalno osiguranima mogućnostima djelovanja vlasti, i oni kojima se vlada imaju institucionalno osigurane prilike da sudjeluju u politici. Zbog prilika da sudjeluju u politici među građanima se stvara opći pristanak na demokratski sustav, premda ne moraju biti zadovoljni svim političkim odlukama i političkim rezultatima. No, upravo zahvaljujući što birači mogu uskraćivanjem svojih glasova izraziti nezadovoljstvo vlašću, u demokratski je sustav ugrađen stalan poticaj da se uči (Welzel, 1996, 64).
	Te komparativne prednosti demokratskih sustava nipošto zapravo ne proizvode automatski njihovu stabilnost. I demokracijama su za to obično potrebne povoljne pretpostavke. Najvažnije su od njih određeni stupanj društveno-ekonomskog razvoja, kulturna integracija i načelni konsenzus ili kompromis političkih elita o temeljnim pravilima igre u demokraciji i pravnoj državi (Burton i dr., 1992, 13). Ako toga nema, demokracije su od početka nestabilne ili čak ugrožene. Polarizacija političkih elita, odnosno postojanje nelojalnih ili polulojalnih elita sprječava kontinuirano povećanje legitimnosti sustava. Pojave li se, uz to, privredni, socijalni ili vanjskopolitički potresi, otpornost demokracije na krize može se pokazati preslabom da bi preživjela autoritarne napade. Ta opasnost objašnjava kraj demokracija u Njemačkoj (1918-1933), u Austriji (1919-1934), u Španjolskoj (1931-1936) i u Čileu24 (1932/1970-1973) (Linz i Stepan, 1978). Stvori li se pak načelni kompromis među relevantnim političkim i društvenim elitama –  kao u SR Njemačkoj nakon 1949, poslijeratnoj Austriji ili postfrankističkoj Španjolskoj – mlade demokracije postižu brze uspjehe u konsolidaciji čak i u teškim uvjetima. Taj nalaz i empirijski potvrđuje jedna, statistički široko usmjerena, komparativna studija o uspjesima demokracija i autokracija u 20. stoljeću u pogledu stabilizacije (Welzel, 1996, 54. i d.): ako demokracije prežive prvih 15 godina, čini se da dostižu prag nakon prekoračenja kojega je krajnje nevjerojatno da će se srušiti. Vrlo rijetki suprotni primjeri Brazila 1964, Čilea 1973. i Urugvaja 1973. teško da ograničuju valjanost te empirijski potvrđene postavke. U diktaturama se pak ne uočava usporediv prag stabilizacije (Welzel, 1996, 56). Valja se suglasiti s istraživačem demokracije Juanom Linzom (1978, 11) da je demokracija jedini vladavinski poredak koji ne mora mijenjati svoj načelni oblik ni onda kada se u sferi privrede, društva i kulture događaju važne promjene. Procesi promjene stalna su prijetnja cjelokupnome političkom postojanju autokratskih sustava.
	2.2. Unutarnja nestabilnost autokratskih sustava
	U usporedbi s demokracijama, autokratski su sustavi neprijateljski prema participaciji, zatvoreni, nefleksibilni, adaptacijski i inovacijski tromi. To smanjuje sposobnost političkog sustava da djeluje i mogućnost da pribavi legitimnost. Ta se dva svojstva međusobno isprepleću i pojačavaju sve dok ne nastane znatan unutarnji destabilizacijski potencijal, koji se u razvijenijim društvima može kompenzirati samo ograničeno, i to povećanom represijom. Destabilizacijski potencijal u autokratskim sustavima stalno se iznova stvara, ponajprije na normativnoj i djelatnoj razini legitimacije.
	Normativna razina legitimacije: Protuliberalizam, protuindividua­lizam, protuparlamentarizam, rasizam, evokacije anakronističkih poredaka, ali i marksističko-lenjinistički nacrti budućnosti besklasnog društva svakako su mogli kratkoročno i srednjoročno mobilizirati ograničeni pristanak građana. Dugoročno, ti opravdavajući nacrti ne mogu proizvesti vjeru u legitimnost koja je nužna da bi se politički sustav stabilizirao (Weber). U onoj mjeri u kojoj su lijeve ili desne autokracije pretvarale ukidanje ljudskih i građanskih prava pojedinaca u temelj svoga vladavinskog poretka, u toj su mjeri isušivale društvene, kulturne i političke izvore legitimnosti koja je osiguravala njihovu vladavinu (Saage, 1995, 25). To vrijedi i za marksističko-lenjinističku ideologiju, koja je u prva dva desetljeća Sovjetskog Saveza i u prvoj poslijeratnoj fazi komunističkih režima u Istočnoj Europi privremeno mogla proizvesti legitimacijski učinak za nove režime. Naime, “politički moral” marksizma-lenjinizma, koji je obećavao oslobođenje od klasne vladavine, krizne “iracionalnosti tržišta” i izrabljivanja čovjeka od strane čovjeka, bio je ponajprije usmjeren na budućnost. Od pojedinaca je tražio da u sadašnjosti budu pripravni odustati od mnoštva neposrednih interesa i motivacija kako bi “povijesno-objektivno ispravnim putem” došli u buduće “carstvo slobode” (Marx). Što je taj put postajao dulji, što materijalne poboljšice nisu bile na vidiku ili su daleko zaostajale za “iracionalnim tržišnim društvima”, a pojedinačna su se odstupanja od kolektivno obvezatnog puta istodobno kažnjavala željeznom represijom, marksističko-lenjinistička legitimacija pretvarala se u altruističnu etiku. U sadašnjosti je zahtijevala odricanje i potčinjavanje, a obećavala je slobodu i blagostanje u sve neizvjesnijoj budućnosti. Takva etika stoji na glinenim nogama kad se u sadašnjosti ne uočavaju vidljivi djelomični uspjesi (Merkel, 1991, 37). U onoj mjeri u kojoj se to događalo, presušivao je i ideološki izvor legitimnosti. Upravo se to dogodilo tijekom vremena u svim komunističkim diktaturama.
	Ni desne diktature ne izmiču zamci ideološke legitimacije koju su same postavile. One često obećavaju sigurnost, red, blagostanje i razvoj. Ako privredno blagostanje i razvoj izostanu, punoljetni privredni građani zahtijevaju okončanje svoje političke nepunoljetnosti, a time i kraj autoritarne vladavine. To pokazuju primjeri Španjolske 1975, Tajvana, Južne Koreje i Čilea osamdesetih godina. Te su autoritarne razvojne diktature, doduše, privremeno bile stvorile važan izvor legitimacije uspjesima u modernizaciji, ali su istodobno “proizvele” samosvjesne srednje slojeve i radnike koji su zahtijevali da, osim u privredi, sudjeluju i u politici. Dok dobre društveno-ekonomske bilance djelovanja uvijek stabiliziraju demokratske sustave, u autokratskim su vladavinskim porecima uspjesi u privrednoj modernizaciji proizveli podvojeni učinak: prvotno stabilizirajući, a dugoročno enormno destabilizirajući.
	U demokraciji je odnos između pretenzije države da vlada i prava građana na zaštitu i participaciju mukotrpno uravnoteživan. Suprotno tome, u auto­kracijama postoji gruba asimetričnost između obveza i prava građana. Nasuprot znatnim ili čak obuhvatnim pretenzijama države da vlada stoje minimalne, ritualizirane i kontrolirane mogućnosti participacije u politici. Spoznaja mnogih građana o “nama dolje” i “njima gore”, koja je često problematična i u demokraciji, u autokratskim se sustavima pretvara u nepremostiv jaz između onih koji vladaju i onih kojima se vlada. Ondje gdje građani ne mogu suoblikovati res publicu, teško će dugoročno razviti afektivne veze s političkim poretkom. Stoga se diffuse support, koju je David Easton (1965) smatrao temeljem preživljavanja političkih sustava, u njima teško može dugoročno razviti.
	Djelatna razina legitimacije: Zbog suspendiranja odnosno neuvođenja slobodnih izbora autokratski su sustavi sami u sebe ugradili “strukturnu slabost učenja”. Kako nemaju nikakve učinkovite mehanizme povratne povezanosti s društvom, izgubili su sposobnost da uopće prepoznaju kad politički sustav ugrožava sam sebe. Tajne službe, koliko god bile monstruozno izgrađene, ne mogu nadomjestiti “dojavni sustav slobodnih izbora”. Nasuprot izborima, informacije tajnih službi ne uzrokuju eventualno kažnjavanje onih koji vladaju (opoziv), nego uvijek kažnjavaju one kojima se vlada. Ako se izbori ukinu, a posljednji ostaci opozicije sustavu likvidiraju ili ušutkaju, kao u Sovjetskom Savezu Josifa Staljina nakon 1929. ili u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj nakon uvođenja “apsolutizma vođe” 1934, tromost sustava u učenju pretvara se u nesposobnost da se uči. I tu, dakle, vrijedi: što su autokracije bliže polu potpunih totalitarnih sustava, to su  dugoročno nesposobnije učiti.
	Autokratskim sustavima ne nedostaje samo institut slobodnih izbora kao integrativni mehanizam učenja. Zamrznuta je ili unazađena i funkcionalna diferencijacija društva na specijalizirane parcijalne sustave što je nastala u procesu modernizacije. Politički je sustav  represivnim sredstvima uzdignut na položaj dominantnoga, nadređenoga zapovjednog sustava, te duboko preseže u parcijalna područja privrede, prava, znanosti ili kulture, koja funkcioniraju prema svojim unutarnjim logikama. Što na kontinuumu od idealne demokracije do potpunog totalitarizma politički režimi tendiraju više ka totalitarnom polu, to su ta presezanja dublja. Posljedično se parcijalnim društvenim sustavima privrede, prava i znanosti, koji su svoje mehanizme komunikacije i eficijencije izgradili u procesu funkcionalne diferencijacije, postavljaju manji politički imperativi da budu učinkoviti. To vrijedi više za “lijeve diktature”, koje ponajprije žele politički zapovijedati i u privredi, nego za desne diktature, koje nerijetko supostoje s tržišnim privredama. Posljedice funkcionalne dediferencijacije društva, koje su disfunkcionalne za autokratske vladavinske poretke, treba ukratko objasniti na primjeru komunističkih režima.
	Komunističke su diktature privređivanje, znanstvenost, zakonitost i strukovnu kompetentnost uvelike podredile prevlasti binarnoga kontrolnog kriterija “socijalističko nasuprot nesocijalističkome”. U privredi se stoga često ne odlučuje prema tome što je “eficijentno ili neeficijentno”, a u pravnome sustavu prema tome što je “pravedno ili nepravedno”, nego prema političkom codu “socijalističko ili nesocijalističko”. Privredna eficijentnost i pravednost  žrtvuju se uvijek kad se presudi da su “nesocijalističke”. S gledišta sociologije organizacije, politbiroi komunističkih partija postavili su sami sebe na čelo svojih društava te odatle samostalno odlučuju o kodovima, programima i osoblju u pojedinim parcijalnim društvenim sustavima (usp. Pollack, 1990, o primjeru DR Njemačke). Pritom podliježu velikoj iluziji da komunistički aparat može zadovoljavajuće obraditi informaciju i dostatno kompleksno planirati kako bi izvana mogao diktirati optimalne načine djelovanja parcijalnih sustava. Vjerovali su da mogu fleksibilno reagirati na modernizacijske izazove okoline koja se stalno mijenja. Nadali su se, povrh toga, da obuhvatnim upravljanjem mogu isključiti sve slučajnosti u razvoju društva. To je moralo propasti već i zato što je funkcionalna diferencijacija u parcijalnim područjima društva “brža, dinamičnija i preokretljivija” nego “na području državne administracije” (Willke, 1988, 286).
	Nasilnim instaliranjem države kao svenadležnog vrha društva, koje je anakronistično u modernim društvima, parcijalni su sustavi postali preusko vezani za politiku. Funkcionalne krize u parcijalnim društvenim sustavima (primjerice u privredi), a koje su uglavnom bile politički proizvedene, stoga su se izravno probijale do političkog sustava. One su, prvo, smanjivale sposobnost privrede da djeluje tako da građane opskrbi dostatnim materijalnim dobrima i, drugo, političko vodstvo, koje je samo sebe reklamiralo svenadležnim za sve, postalo je odgovornim za sve krize. Rezultat je bio daljnje iscrpljivanje postojeće, tanke legitimacijske osnove sustava političke vladavine. To se, doduše, privremeno moglo – i može se – nadoknaditi povećanom represijom i/ili usavršavanjem političke kontrole nad društvom (stranačke organizacije, prisilna udruženja, pogonski kolektivi, tajne službe). No, represija ima, kao i modernizacija, neželjene usputne posljedice: kratkoročno i srednjoročno stabiliziranje političke vlasti isključenjem nastojanja opozicije plaća se dugoročnom posljedicom u obliku stalne erozije ideoloških temelja legitimacije i odbacivanjem sustava. Nestaje vjera podanika vlasti u legitimnost koja je, prema Maxu Weberu, od središnje važnosti za stabilnost političke vladavine. Politički sustav u kojemu se funkcije vlasti i nositelji vlasti oslanjaju gotovo isključivo na represiju jest neeficijentan, nelegitiman i nestabilan.
	I statistika potvrđuje da su demokracije mnogo stabilnije od diktatura (Welzel, 1996, 56). Pretežna većina privredno razvijenih demokracija pokazala se stabilnima (iznimke su Njemačka 1918-1933, Austrija 1919-1934, Urugvaj 1942-1973). Nasuprot tome, teško da je nekoj diktaturi, koja se prema standardima društveno-ekonomskog razvoja približila industrijskim zemljama, uspjelo spriječiti nicanje društvenog pritiska da se demokratizira. Sve do danas je iznimka grad-država Singapur. Istraživačka skupina oko američkog istraživača transformacije Adama Przeworskoga statističkim je analizama potvrdila visoku stabilnost sustava u razvijenim demokracijama. Središnji rezultat svoje studije saželi su jasno: “Doista, otkrili smo da je samo u zemlji koja je dovoljna bogata, u kojoj je godišnji dohodak po glavi stanovnika veći od šest tisuća dolara, sigurno da će demokracija opstati, što god se dogodilo” (Przeworski i dr., 1996, 49). Diktaturama ta sveza prijeti obratnim posljedicama.
	3. Pojmovi transformacije
	Na početku trećeg vala demokratizacije sredinom sedamdesetih godina, pojačanoga slomom komunističkih režima u Istočnoj Europi, u društvenim je znanostima došlo do poplave analiza transformacije. S konkretnim istraživanjima procesa transformacije u Južnoj Europi, Latinskoj Americi, Istočnoj Aziji i Istočnoj Europi izdiferencirao se i pojmovni instrumentarij te prosperirajuće istraživačke grane. Pojmovi kao što su tranzicija, transformacija, revolucija, slom, modernizacija, liberalizacija, demokratizacija, konsolidacija, mijenjanje režima ili promjena sustava ubrzo su postali terminološko oružje istraživača transformacije. No, različiti su pojmovi rijetko zadovoljavajuće objašnjavani, pa su se katkad koristili i kao istoznačnica za opis jednih te istih povijesnih događaja i procesa. Dopune li se njemački pojmovi engleskima i španjolskima jezičnim kovanicama kao što su transformation, replacement, transplacement (Huntington, 1991), transaction, breakdown, extrication (Share i Mainwaring, 1984) ili reforma, ruptura, ruptforma, koje su upotrebljavali Juan Linz i Alfred Stepan (1978, 1996), povećava se opasnost od pojmovne zbrke. Ona se može izbjeći ako u nastavku definiramo i razgraničimo najkorištenije pojmove.
	U istraživanju procesa društvene, privredne i političke transformacije moraju se primjereno uvažiti i točno pojmovno shvatiti dvije međusobno isprepletene dimenzije. Prvo, riječ je o preciziranju predmeta analize, tj. o odgovoru na pitanje što se transformira. Je li riječ o vladi, sustavu vlasti, političkom režimu, državi ili čak o cijelome društveno-političkom sustavu? Drugo pitanje koje iziskuje odgovor glasi: kako se transformacija događa, tj, u kojemu obliku, kojom brzinom i u kojim etapama, koji politički i društveni akteri sudjeluju u njoj i kakav je njihov utjecaj na nju? Na to se nadovezuje još jedno pitanje na koje treba odgovoriti: možemo li govoriti o reformi, mijenjanju ili moramo govoriti o revoluciji ili promjeni?
	3.1. Vlada, režim, država, sustav
	Američki politički znanstvenik Robert Fishman (1990) među prvima je  upozorio na to da u analizi konkretne transformacije moramo oštro pojmovno razlučiti transformira li se vlada, režim ili država. Ovisno o tome koja je jedinica pogođena mijenjanjem ili promjenom, pojavljuju se različiti problemi transformacije, koji su za respektivni entitet često i specifični.
	Vlada. Najmanje je problematična promjena vlade. To je konstitutivna sastavnica i dio političke normalnosti etabliranih demokracija. No, u mladim je demokracijama prva promjena političkih pravaca u vladi poučan ispit u napredovanju konsolidacije novog sustava. Protekne li bez nemira, pridonosi stabilizaciji demokracije. Istraživači transformacije, kao što je Samuel Huntington (1991, 266. i d.), pripisuju prvoj promjeni vlade veliko simbolično značenje. No druga promjena vlade, koja rezultira drukčijom stranačko-političkom konstelacijom između vlade i opozicije, posebno je značajan dokaz konsolidacije mladoga demokratskog sustava.
	“A second turnover shows two things. First, two major groups of political leaders in the society are sufficiently committed to democracy to surrender office and power after losing an election. Second, both elites and publics are operating within the democratic system; when things go wrong you change the rulers, not the regime. Two turnovers is a tough test of democracy”25 (Huntington, 1991, 267).
	Vlade se mogu promijeniti i u autoritarnim i totalitarnim sustavima, kad  diktator ili vladajuća stranka, hunta ili klika promijeni šefa vlade kako bi razriješila neku istrošenu i nepopularnu vladu. S time, doduše, nije povezana prava promjena vlasti, ali zamjena vlada može signalizirati promjenu pravca u politici. Tako je bilo kad je španjolski diktator Francisco Franco 1959. pozvao u vladu tehnokrate katoličkoga laičkog reda kako bi smanjili ekonomsku izoliranost zemlje i započeli modernizirati privredu. Općenito, promjene vlada u diktaturama ne znače temeljne promjene vlasti. A ipak su katkad opasne za cijeli režim. Mogu biti izraz unutarnje krize sustava (primjerice u Poljskoj 1956, 1970, 1981, u Mađarskoj 1956, u Čehoslovačkoj 1968) ili same proizvode krize. Upravo je u komunističkim režimima promjena političkog vodstva često bila praćena borbama suparničkih klika u vlasti za političku vlast. Primjeri su Sovjetski Savez nakon Staljinove smrti (1953-1956) i u trenutku razvlaštenja Hruščova 1964. I potresi u NR Kini nakon smrti Mao Zedonga 1976. imali su karakter krize. Spomenute promjene vlada bile su, doduše, praćene privremenom destabilizacijom režima, ali nisu promijenile temeljne strukture vlasti u političkom poretku. Usporede li se s režimom, državom ili sustavom, vlade su najmanje trajni oblici organizacije političke vladavine.
	Režim. Režimi označuju formalnu i neformalnu organizaciju središta političke vladavine, s jedne strane, i njegove posebno oblikovane odnose s cjelokupnim društvom, s druge strane. Režim određuje pristupe političkoj vlasti, odnose moći među vladajućim elitama, te odnos nositelja vlasti prema onima koji su potčinjeni vlasti. Oba odnosa moći – onaj unutar vladajućih režimskih elita i onaj između režimskih elita i stanovništva – u određenoj mjeri moraju biti institucionalizirani. To znači da moraju biti prihvaćeni, prakticirani i, nadasve, da moraju normirati ponašanje nositelja vlasti. Uspješno institucionalizirati neki režim znači, dakle, dati mu određenu trajnost. Demokracije, autoritarni i totalitarni politički sustavi međusobno se razlikuju prema posebnom karakteru njihovih režima (unutarnjoj organizaciji vlasti, odnosu između nositelja i podanika vlasti) (O’Donnell, Schmitter i Whitehead, 1986, 73; Fishman, 1990, 428). Promjene makar samo jedne od dviju dimenzija režima uzrokuju destabilizaciju režima i mogu biti početak promjene režima. Na taj način demokracije mogu prijeći u autoritarne ili totalitarne režime i vice versa. Promjena je izvršena kad se temeljito promijene pristup vlasti, struktura vlasti, pretenzija na opseg vlasti i način vladanja (tablica 1 i slika 1). Režimi su trajniji oblici organizacije političke vladavine no što su to određene vlade, ali obično postoje kraće od države (Fishman, 1990, 428).
	Država. Država je trajna struktura vladavine koja u svoju jezgru uključuje legitimna ili nelegitimna sredstva prisile koja su nužna da bi vladala društvom i iz njega izvlačila resurse (poreze, pristanak, potporu) koji su nužni za vladanje. Kad se promijeni režim, manje se mijenja sam organizacijski oblik države od definicije onoga što je legitimna ili nelegitimna primjena sredstava državne prisile. To ne pogađa državu kao organizaciju, nego oblik režima koji njom dirigira. “A state may remain in place even when regimes come and go”26 (Fishman, 1990, 428). Režimi utjelovljuju norme, načela i postupke političke organizacije države, a vlast se može dovesti u položaj da vlada pomoću  državnog monopola i instrumentarija vlasti. Dok se u procesu političke transformacije mijenjaju norme i načela koja su konstitutivna za režim, formalne strukture države često bivaju pošteđene od usporedivih procesa promjene. Koliko god to uvijek bilo uznemirujuće iz normativno-demokratske perspektive, državni aparati, koji se strukturno jedva razlikuju, mogu jednako dobro služiti demokratskom sustavu kao što su prije služili autoritarnom režimu.27 To ne vrijedi samo za organizacijsku strukturu države, nego i za  državne dužnosnike. Tako se nakon promjene režima osoblje državne uprave, a katkad i stare političke elite “drugog reda”, često opet nađu na starim područjima svoga djelovanja. To dokazuju vrlo različita transformacijska iskustva iz povijesti, kao što su promjene režima u Njemačkoj nakon 1918. (političke elite, pravosuđe, uprava) ili 1945. (pravosuđe, uprava), u Italiji (pravosuđe, uprava) i Japanu (pravosuđe, uprava) nakon 1945, u Španjolskoj nakon 1975. (političke elite, pravosuđe, uprava), te u Istočnoj Europi nakon 1989. (političke elite, uprava).
	Sustav. “Politički sustav” je najobuhvatniji od sva četiri pojma (usp. sliku 2). Obuhvaća vladu, režim i državu. Slomom komunističkih režima opet je znatno porasla važnost pojma sustav u istraživanju transformacije u političkoj znanosti (Merkel, 1994b; Sandschneider, 1995; Welzel, 1996). Doduše, i procesi transformacije u Južnoj Europi i Latinskoj Americi, kao i oni u Istočnoj Europi, imali su zajednički cilj – uspostavu pluralističke demokracije. No, njihovo ishodišno stanje, problemi i opseg mijenjanja znatno su se razlikovali od dotad poznatih procesa transformacije (Beyme, 1994a, 47. i d.). Dok je u Južnoj Europi i Latinskoj Americi transformacija u bitnome zahvatila samo politički režim, u Istočnoj Europi morali su, i još moraju, dubokom mijenjanju biti podvrgnuti i društveni mentaliteti i privredne strukture. Za analizu tih istodobnih procesa transformacije čini se plodonosnijim pojam sustav. Prvo, on je obuhvatniji od pojmova “države” i “režima”, pa područje analize može obuhvatiti i raznovrsne međuovisne procese transformacije parcijalnih političkih, privrednih, socijalnih i kulturnih sustava. Drugo, on je i specifičniji zato što je primjenjiv na svaki pojedini, funkcionalno razgraničiv, parcijalni sustav (na politiku, privredu, pravo, kulturu itd.).
	Pojam sustav skriva stoga u sebi poseban heuristični potencijal za istraživanje transformacije jer je najuže povezan s pitanjem legitimnosti i stabilnosti političkih poredaka. Pomoću njega, sustavno se mogu spoznavati veze između disfunkcija pojedinih parcijalnih područja i ravnoteže koja je važna za “preživljavanje” cijelog sustava. Razlikovanje difuzne i specifične potpore, koje je utvrdio David Easton (1965), dakle između općih posljedica potpore koje su usmjerene na temeljne norme, pravila i postupke sustava i supports koje su usmjerene na materijalne rezultate politike, daje važne upute o tome kako i zašto neki sustav može proizvesti ili ne proizvesti nužni dotok legitimnosti. Smanji li se količina obaju izvora legitimnosti (difuzne i specifične potpore) ispod razine koja osigurava opstanak, politički sustav postaje nestabilnim i izlaže se pritisku da se transformira.
	3.2. Mijenjanje režima, promjena režima, tranzicija i transformacija
	
	U istraživanju transformacije treba razlikovati i to kako neki režim prelazi u drugi tip režima.
	Mijenjanje režima. O mijenjanju režima govori se onda kada se počnu mijenjati temeljni načini funkcioniranja i strukture poretka vladavine. Proces mijenjanja teče evolucijski, tj. postupno, a ne naglo. Otvoreno je, ponajprije, to vodi li mijenjanje u drugi tip režima. Ako je tako, o izvršenoj promjeni režima možemo govoriti ex post, onda kada su temeljito promijenjeni pristup vlasti, struktura vlasti, pretenzija na opseg vlasti i način vladanja. Primjeri uspješnog mijenjanja režima, koje se dogodilo kao promjena autoritarnog u demokratski režim tijekom više godina, bili su procesi demokratizacije što su dogovoreni između vojnih i civilnih elita u Španjolskoj (1975-1978), Brazilu (1978-1985), Urugvaju (1980-1985), Tajvanu (1986-1994) i u Južnoj Koreji (1985-1987).
	Ako se odstrane vanjski i unutarnji čimbenici poremećaja, proces mijenjanja može se opet svesti na razmjerno stabilnu ravnotežu istog tipa režima. U tom slučaju mijenjanje režima ne uzrokuje promjenu režima. Primjeri koji to potvrđuju su vojnom silom zaustavljeni procesi reforme u komunističkim sustavima Mađarske (1956) i Čehoslovačke (1968). Ako procesi mijenjanja ne obuhvate samo strukture političke vlasti nego i društveno-ekonomske odnose, govorimo o promjeni sustava.
	Promjena režima i sustava. Dok je u mijenjanju režima i sustava ishod načelno otvoren, pojam promjene režima odnosi se na procese transformacije koji definitivno dovode do drukčijeg tipa sustava (Beyme i Nohlen, 1995). Vijesnici promjene režima i sustava mogu biti tendencije evolucijskoga ili reformski induciranog mijenjanja. U pretežnom dijelu literature o transformaciji pod promjenom režima i sustava misli se ponajprije “vremenski dramatične” prijelaze iz jednoga režima ili sustava u drugi. Da bi se pojmovno razlikovala od mijenjanja režima, presudno je da se o promjeni režima govori samo onda kada su načelno promijenjeni pristup vlasti, struktura vlasti, pretenzija na opseg vlasti i način vladanja u nekom režimu. Hibridni režimi i vrlo defektne demokracije nisu se potpuno promijenili u novi tip režima demokratske pravne države. Tu se može govoriti o zaustavljenoj ili nepotpunoj promjeni režima.
	Tranzicija. Pojam “tranzicije” postao je važan u političkoj znanosti zahvaljujući međunarodnome istraživačkom projektu “Transition to democracy” iz sredine osamdesetih godina. Pod znanstvenim vodstvom Guillerma O’Donnella, Philippea Schmittera i Lawrenca Whiteheada (1986) razvijen je teorijski i komparativni koncept tranzicije, koji se osobito primjenjivao na procese demokratizacije u Latinskoj Americi i Južnoj Europi. Transition odnosno transición, doslovce prevedeno, znači “prijelaz”. Pojam se gotovo isključivo koristi da označi prijelaz iz autokratskih u demokratske sustave. “Tranzicija” je, dakle, semantički istoznačna “prijelazu u demokraciju” (Sandschneider, 1995, 36). Tako­zvano istraživanje tranzicije nastalo je ponajprije u sklopu politološkog istraživanja procesa demokratizacije u Južnoj Europi i Latinskoj Americi, a predmet mu je bilo istraživanje pretpostavki, uzroka i procesnih obrazaca demokratizacije političkih sustava (Nohlen, 1988, 4). Njegova velika zasluga i posebna snaga sastoje se, ponajprije, od dviju činjenica: prvo, ono posvećuje posebnu pozornost ulozi aktera u prijelazu u     demokraciju; drugo, ono prvi put razvija sustavnu periodizaciju procesa tranzicije. Na promjenu komunističkih sustava u Istočnoj Europi i Aziji  primjenjivo je samo ograničeno (Beyme, 1994a; Bunce, 2003; Carothers, 2004).
II. Valovi demokratizacije u 20. stoljeću
	Tablica 9. Demokracije drugog vala (1943-1962) a
	III. Treći val demokratizacije: Južna Europa
Tablica 11. Institucionalni karakter autoritarnih režima u Južnoj Europi i njihova smjena
	Portugal
	Španjolska
Tablica 20. Prosječne vrijednosti simpatije prema političkim institucijama i  organizacijama (1985)
	To podupire našu postavku da su razmjerno velike komunističke partije u Južnoj Europi u usporedbi sa Zapadnom Europom manje “protusustavske” nego “proturežimske stranke”. To traži da se ispita izjednačavanje, koje nije nepopularno ni u političkoj znanosti, decidirano desnih i lijevih stranaka te njihovih birača kao jednako neprijateljskih prema demokraciji. Ta je postavka u Južnoj Europi svakako jednoznačno netočna.
	Zaključno se općenito može ustvrditi da su sredinom osamdesetih godina stavovi i vrijednosti koji su podupirali demokraciju u trima južnoeuropskim zemljama dostigli zapadnoeuropske standarde, ako ih nisu i nadmašili. Neovisno o određenim razlikama i slabostima na nekim parcijalnim područjima, od tog razdoblja možemo smatrati da je konsolidacija demokracije u sve tri zemlje bila završena. U Grčkoj, Portugalu i Španjolskoj državljanska kultura koja podupire demokraciju konsolidirala se vidljivo brže u usporedbi s demokracijama drugog vala (SR Njemačkom, Italijom i Japanom). U odnosu prema demokracijama drugog vala to je tim važnije što su se demokracije u Južnoj Europi konsolidirale u desetljeću privrednih problema (1974-1985), a ne, kao nakon 1945, u fazi prosperiteta diljem svijeta. Postoje i jasne naznake da se i legitimnost u Južnoj Europi akumulirala fazno obratnim redoslijedom: dok se potpora demokraciji u Njemačkoj, Italiji i Japanu prvotno uvelike gradila preko specific support zbog društvenoekonomskih učinaka, u Južnoj je Europi neposredno nakon 1974. izgrađena ponajprije diffuse support, dok se speficična potpora vremenski otegla i nastala u manjoj mjeri.
		Ekskluzivna demokracija
	Liberalna 
demokracija
		VII.	Demokratizacija izvana
	2.	Demokracija “kroz” rat?
                        
Document Text Contents
Page 1

Wolfgang Merkel

Transformacija političkih sustava
Teorije i analize

Preveli
Mirjana Kasapović i Nenad Zakošek

Zagreb, 2009.

Page 2

Naslov izvornika
Wolfgang Merkel
Systemtransformation: Theorien und Analysen
VS-Verlag für Sozialwissenschaften, Wiesbaden, 2009.

Copyright © Fakultet političkih znanosti
Sveučilišta u Zagrebu

Biblioteka Politička misao
Svezak 62

Glavni urednik
Nenad Zakošek

Uredništvo
Davor Boban, Enes Kulenović, Ana Matan, Krešimir Petković, Berto Šalaj, Nenad Zakošek

Izvršni urednik
Davor Boban

Tehnički urednik
Hrvoje Stančić

Izdavač
Fakultet političkih znanosti
Sveučilišta u Zagrebu

Za izdavača
Vlatko Cvrtila

2

Page 484

Xu, Dianqing (1997). “The KMT Party's Enterprises in Taiwan”. Modern Asian
Studies. (31) 2: 399-413.

Yang, Sung Chul (1994a). The North and South Korean Political Systems. A
Comparative Approach. Seoul.

Yang, Sung Chul (1994b). “Where does South Korean Political Development
Stands Now? From Legitimacy Crisis to Democratization Trial”. Korea
& World Affairs. (18) 1: 5-22.

Yen, Chen Shen (1995). “Sandang Bu Guoban and Political Stability in
Taiwan: The Relevancy of Electoral System and Subethnic Cleavage”.
Issues & Studies. (31): 1-21.

Yoon, Dae Kyu (1994). “Constitutionalism in Korea”. Asian Affairs. (25) 2:
178-187.

Yoon, Young O. (1991). Korean Legislative Behaviour. A Longitudinal
Analysis in Comparative Perspective. Seoul.

Youngs, Richard (2006). Survey of European Democracy Promotion Policies
2000-2006. Madrid: Fundación para las Relaciones Internacionales y el
Diálogo Exterior (FRIDE).

Youngs, Richard (2008). Is European Democracy Promotion on the Wane?.
CEPS Working Document No. 292/May 2008. Brüssels: Centre for
European Policy Studies (CEPS).

Youngs, Richard (ur.) (2008). Is the European Union supporting democracy in
its neighbourhood? Madrid, FRIDE.

Zagorulskaya, Olga (1995). “The System of Interest Representation in the
Republic of Belarus”. U: Segbers, Klaus, De Spiegeleire, Stephan (ur.).
Post-Soviet Puzzles. Mapping the Political Economy of the Former
Soviet Union. Vol. III. Baden-Baden, 657-684.

Zakaria, Fareed (1997). “The Rise of Illiberal Democracy”. Foreign Affairs.
(76) 6, sudeni-prosinac: 22-43.

Zakošek, Nenad, Kasapović, Mirjana (1997). “Democratic Transition in
Croatia: Be-tween Democracy, Sovereignty and War”. U: Šiber, Ivan
(ur.). The 1990 and 1992/93 Sabor Elections in Croatia. Berlin, 11-33.

Zakošek, Nenad (2000). “The Legitimation of War: Political Construction of a
New Reality”. U: Skopljanac Brunner, Neda, Gredelj, Stjepan, Hodžić,
Alija, Krištofić, Branimir (ur.). Media and War. Zagreb, 109-116.

Zakošek, Nenad, Čular, Goran (2004). “Croatia”. U: Berglund, Sten, Ekman,
Joakim, Aarebrot, Frank H. (ur.). The Handbook of Political Change in
Eastern Europe. Cheltenham/Northampton, 451-492 (2. izdanje).

Zakošek, Nenad (2008). “Democratization, State-buildung and War: The Cases
of Serbia and Croatia”. U: Merkel, Wolfgang, Grimm, Sonja (ur.).
Special Issue of Democratization “War and Democratization: Legality,
Legitimacy, and Effectiveness”. (15) 3: 588−610.

Zalaquett, José (1999). “Balance de la Política de Derechos Humanos en la
transición chilena a la Democracia”. U: FLACSO (ur.): Entre la II.
Cumbre y la detención de Pinochet. Chile 1998. Santiago, 87-98.

484

Similer Documents